Haška teza o udruženom zločinačkom pothvatu i drastične kazne generalima Gotovini i Markaču potaknule su žestoku polemiku tko je zbog toga kriv. Loša obrana, nedovoljni angažman Vlade, nekažnjavanje počinjenih zločina nakon Oluje od strane domaćeg pravosuđa, ali i postupak bivšeg predsjednika Stjepana Mesića kojemu se spočitava slanje brijunskih transkripata u Haag. Nakon povratka iz Kine Mesić odgovornost prebacuje na ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, koji je u ono vrijeme bio na čelu Protuobavještajne agencije.

Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko opovrgnuo je sve navode bivšeg predsjednika. Istaknuo je, među ostalim, da je tzv. brijunski transkript, suprotno Mesićevim tvrdnjama, bio iskorišten kao dokaz, i to najprije na suđenju Slobodanu Miloševiću, a kasnije je korištenje, tvrdi ministar, vidljivo i iz presude generalu Anti Gotovini. Također nije točno ni da je Protuobavještajna agencija (POA) posjedovala audiozapis brijunskog transkripta.

Karamarko tvrdi da su samo istraživali vjerodostojnost brijunskog transkripta i to je bio jedini doticaj s tim dokumentom. Izjavio je i da nekadašnja POA, kojoj je bio na čelu, nije samostalno i izravno surađivala s Haškim sudom. POA je analizirala vjerodostojnost transkript tzv. brijunskog sastanka, nakon čega ga je dostavila Državnom odvjetništvu RH. Taj ili bilo koji drugi dokument POA nije predala Haškom sudu, kazao je Karamarko na izvanrednoj konferenciji za novinare sazvanoj zbog izjava Stjepana Mesića.

Proceduru možda najbolje zna Vesna Škare Ožbolt, bivša zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Tuđmana. Svi su se razgovori snimali, pohranjivali i u pisanom obliku te pečatili u posebnim kuvertama. Na njima je u desnome kutu udaren pečat – strogo povjerljivo ili državna tajna. Ako je tako, objava podataka koji se smatraju državnom tajnom, kazneno je djelo. Vesni Škare Ožbolt je nepoznato je li itko poslije Tuđmanove smrti, a prije Mesićeva dolaska na Pantovčak, uzimao bilo koju dokumentaciju. Markačev odvjetnik Goran Mikuličić tvrdi da se vjerodostojnošću brijunskih transkripata bavio i DORH i zaključio da su autentični.

Vekić: ‘O paljenju je Tuđmanu pričao Mesić’

Uz ministra Karamarka Mesić je dotaknuo i sam tadašnji državni vrh, za koji tvrdi da je znao za zločine. Kazao je kako je bio prisutan kada je jedan tadašnji ministar referirao predsjedniku Tuđmanu da se srpska sela u zapadnoj Slavoniji pale u tri smjene. U njegovoj izjavi sebe je prepoznao bivši ministar policije Ivan Vekić. Ja znam što sam govorio i što kažem, ali znam dobro i Mesića kako i na koji način komentira tuđe izjave, kazao je Vekić za HTV. Dodao je kako nitko nije toliko glasan kao što je gospodin Mesić, nitko toliko malo ne zna, a toliko kriči kao on.

Mesićevu izjavu Vekić je okarakterizirao kao podlu optužbu koja je vrlo opasna sama po sebi. Izrazio je nadu da će se njih dvojica susresti na sudu te da će mu Mesić u oči ponoviti ono što je rekao. Vekić tvrdi da se izjava srpska sela koja se pale u tri smjene, pojavila u jednom anegdotskom događaju koji je Mesić ispričao predsjedniku Tuđmanu, u njegovoj nazoćnosti. Riječ je, dodao je, o jednom događaju u selu Humljani, na Papuku, na Krndiji i njegovim Vilajetima.

Kosor: Sve ispitati!

U povodu Mesićeve izjave prvo se oglasila predsjednica Vlade Jadranka Kosor. Izjavila je da je razgovarala s Karamarkom o tome. Nije željela prenijeti što joj je rekao, ali je najavila da će se on oglasiti o tome, što je i učinio. Kosor je dodala da je prethodno, kao predsjednica Vlade, zatražila od Vladina Ureda za suradnju s međunarodnom kaznenim sudom da ispita sve činjenice koje se ovih dana spominju. Dakle, tražim opširno izvješće o radu Ureda u tim vremenima kako bismo na stolu imali sve prave činjenice, izjavila je premijerka.

I predsjednik Republike Ivo Josipović je komentirao Mesićevu izjavu. Naravno, situacija je emotivna i svi negdje žele naći nekog krivca. Međutim, ističem još jednom, suradnja s Haškim sudom je državna politika još od predsjednika Tuđmana, postoji ustavni zakon, svi su dužni surađivati, ono što je najvažnije da nema krivotvorenja i neistina, a sve ove proceduralne stvari će se razjasniti, rekao je Josipović.

Josipovićev problem

Ivana pokušava pojasniti, ali „nova pravednost“ ne dopušta drugo mišljenje

Ivo Josipović (Foto: Goran Stanzl/Pixsell)

• Zvonimir Despot/vecernji.hr

Ivana Simić Bodrožić jedna je od najčitanijih mladih hrvatskih spisateljica. Vukovarka je. Kao devetogodišnja djevojčica otišla je u progonstvo i o tome napisala autobiografski roman. Ostala je bez oca na Ovčari. Biografija dovoljna da je dvorski savjetnici Ive Josipovića uoči posjeta Borisa Tadića Vukovaru i Ovčari pozovu na kavu s predsjednikom, a da Josipoviću kažu kako bi bilo dobro da se s njome susretne. Naravno, i da se s njome za javnost fotografira. Neka se vidi, i ona podržava Josipovićevu politiku pomirenja, zacijelo su tako zamislili dvorski spletkaroši.

Ali naletjeli su na tvrdu kost, na beskompromisnu osobu, neovisnu, s izgrađenim stavovima, čiji je upravo objavljeni tekst o kavi s predsjednikom izazvao opće zgražanje, a Josipovića i njegove dvorjane totalno raskrinkao.

Napisano je niz tekstova o Josipovićevu približavanju Srbiji, prijateljstvu s Tadićem, ali Ivana je nakon jedne kave bolje od mnogih analitičara raskrinkala tu politiku kada je zaključila: „Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno – da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema – nula.“

A kako je počelo? Naravno da će čovjek odazvati se na poziv da dođe na kavu sa šefom države. A kad ono, šefu države prvo je pitanje: „Koji je vaš problem?“ Čudno pitanje za onoga tko poziva na kavu. Dvorjani ulijeću i šapću Josipoviću tko je s njime na kavi. A Ivana je izravna i zanima je kako je bilo s Tadićem. Josipović cvate: „Ooo, sjajno je bilo!“ A kad ga je zapitala što je s dokumentima koje je Tadić donio, Josipović najednom mijenja ploču i pokazuje posvemašnju nezainteresiranost. Jer činjenica je neugodna, Tadić je donio rendgenske snimke i povijesti bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz ‘89. i ‘90., a ne ranjenika iz 1991. godine.

I onda vrhunac. Ivana mu spočitava da nije trebalo izjednačiti Vukovar i Paulin Dvor, jer je Vukovar bio dio planirane osvajačke politike, a Paulin Dvor pojedinačni ratni zločin. Josipović je na to pobjesnio, počeo držati lekciju, pričati kako su ubijali u Paulinu Dvoru, pa obitelj Zec… Ivana razumije, ali se i zgraža, pokušava pojasniti, ali „nova pravednost“ ne dozvoljava drugo mišljenje. I onda sam dokazuje do čega mu je najviše stalo. Pokazuje Ivani press-clippinge o sebi, „nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi“!

Josipović je opsjednut sobom i svojom slikom u medijima. Voli aplauze međunarodne zajednice.

Ivana je pak pokazala svu bijedu hrvatskih političara. Josipoviću je održala lekciju iz domoljublja i odgovornosti, šefu države koji joj nije mogao pogledati u oči zbog oca ubijenog na Ovčari. On samo brine o nekom novom bratstvu i jedinstvu. Josipović nije ostavio dojam da je hrvatski lider te da razumije mladu intelektualku koja svojim životom i pisanjem svjedoči o teškim vremenima agresije na Hrvatsku kad su četnici ubili njezinog oca! On je pravni stručnjak, profesor i glazbenik, ali ostavlja dojam hladne, emocionalno osakaćene osobe koja nema dovoljno općeg znanja o Domovinskom ratu. A kao intelektualac očito više vremena provodi na Facebooku nego čitajući hrvatsku literaturu. Jer da čita, tada bi znao tko je Ivana, a i znao bi više o povijesti.

Hrvatska je umorna od predsjednika koji više pomaže susjedstvu nego vlastitom narodu! Ili su opet „krivi“ savjetnici pa će za nagradu jedna od njih, Romana Vlahutin, postati veleposlanica u Washingtonu? I da, predsjedniče, koji je vaš problem?