Nedavan izvještaj Svjetske banke za Hrvatsku, u kojem stoji da su Hrvati lijen narod koji se ne trudi pronaći posao ili osmisliti nova radna mjesta jer žele živjeti od državnih naknada, socijalnih davanja i prijevremenih ili nezasluženih mirovina komentirali su i naši iseljenici.

Oni poručuju Svjetskoj banci da dođe među Hrvate u Americi, Australiji, Njemačkoj pa da se uvjere kako nema nikakvih genetskih, tradicionalnih ili socijalnih pretpostavki da Hrvati ne vole ili ne žele raditi jer su u svim zemljama širom svijeta gdje su emigrirali ostavili traga kao vrijedni, uspješni i većinom dobrostojeći ili bogati ljudi!

Upozoravaju me da je opasno to što radi Svjetska banka i nije u opisu njihova radnog mjesta jer lijepljenje negativnih epiteta nekom narodu nije primjereno ugledu te organizacije koja ništa ne pomaže takvim djelovanjem nego samo stvara lošu percepciju o Hrvatima.

Kad iz sjedišta Svjetske banke u Washingtonu poručuju da smo lijen narod, onda svi potencijalni investitori u Hrvatsku, čak i američki turisti mogu najprije pomisliti da u toj zemlji neće pronaći stručne i vrijedne djelatnike ili pak da usluge po hotelima i restoranima nisu onakve na kakve su moderni nomadi navikli u svojoj i drugim zemljama.

Ima i onih ogorčenih iseljenika koji tvrde da bi Svjetsku banku trebalo tužiti za difamaciju, da bi iz službenog Zagreba trebala stići u Washington protestna nota. Jer prozvati za lijenost narod koji je sam preživio obranu zemlje i izgradnju porušenih gradova te se skrbio o milijunima prognanika i izbjeglica, a iz bijeloga svijeta samo promatrati što se događa, a ne sudjelovati s novim kapitalom u privatizaciji Hrvatske ili doći i uložiti u tu zemlju te zaposliti mlade doista nije primjereno.

Jasno, nitko ne želi sakriti činjenice da su neki Hrvati, po uzoru na ponašanje koje su naslijedili iz stila rada bivše komunističke države, skloni tražiti rupe u zakonu, izbjegavati radne obveze i odlaziti u izmišljene invalidske i braniteljske mirovine.

Nije to novina hrvatskog naroda i nemamo samo mi neke korumpirane službenike u administraciji jer i u Americi, pa i u drugim zapadnim zemljama određen broj ljudi živi na socijalnim jaslama, izmišlja bolesti, glumi PTSP ili pokušava podmititi za posao ili mirovinu. Hrvati nisu idealni, a tko to uostalom jest: Englezi, Nijemci, Slovenci…

No valjda smo jedinstveni po tome što se ne trudimo dovoljno promicati istinu o sebi u svijetu, što ne znamo ni nakon dvadeset godina samostalnosti promidžbeno prodati svoje uspjehe i pokazati svijetu vrijednosti koje imamo jer se iz izvještaja i tekstova sličnih ovome Svjetske banke može pomisliti da u Hrvatskoj „rastu“ samo dobri sportaši i „dobri muljatori i lijenčine“.

Točno je, lijeni smo na tom području jer naivno vjerujemo da ne treba baš svakodnevno raditi na promociji Hrvatske, uvjereni smo da su svi čuli za nas i da smo svima zemlja s najljepšim morem na svijetu i to bi uz naše vino i ribu trebalo biti dovoljno.

Da su u izvještaju Svjetske banke napisali kako su Hrvati pretjerano samodopadni, bili bi u pravu jer mnogi od onih koji odlučuju o promidžbi prepotentno tvrde da su ljeto i posjeti svjetskih celebrityja ono najvažnije preko čega se čuje o nama u svijetu. Poznajem iseljeničke obitelji u kojima majka i otac rade prijepodne na jednome radnom mjestu, a poslijepodne, do večeri, na drugom kako bi mogli školovati djecu.

Vidjela sam takve primjere i u Hrvatskoj, gdje uz to ima i obitelji čiji bi stil preživljavanja i umijeće nemogućega u podizanju djece trebalo objaviti u knjizi svjetskih rekorda, ali izvještaji o tim vrijednim ljudima ne stižu na stol službenika Svjetske banke! Oni primaju pisma iz nekih hrvatskih političkih stranaka koje, opet po uzoru na neka prošla vremena, imaju potrebu žaliti se „moćnim gospodarima“ po svijetu nadajući se da će ih postaviti za naše gospodare!

Titu su nesvrstani trebali kako bi Jugoslaviji bili jamac nezavisnosti, prije svega u odnosu prema SSSR-u

Autor:Zvonimir Despot

Danas ne razumijem zašto su predstavnici više od stotinu država, stotine i stotine ozbiljnih državnika, diplomata, novinara, pa svih drugih pomoćnika, silnog osoblja, svi ti kuhari, konobari, vrtlari, sobarice, vozači i piloti, daktilografkinje i liječnici, da ne zaboravimo uvijek preozbiljne predstavnike sigurnosti i policajci, radili tako mnogo i naporno, da se potrošilo toliko milijuna dolara, da bi se to na kraju svelo na nekoliko desetina stranica teksta koje nitko osim ‘autora’ i njihovih ‘protivnika’ neće pročitati, a kamoli ozbiljno shvatiti. Pokušavam ponovno pročitati te govore, rezolucije i raporte. Fraze i fraze…

Gdje je danas Pokret nesvrstanosti? Gdje je vjera u Titovu misiju? Ako unatoč svemu pokušavam izvesti neki zaključak, ako se pitam, kako mi se prikazuje danas, odgovor je: sve je poraz. Takozvani izvorni principi nesvrstanosti? Možda pogodna tema za ponekog doktoranta politologije koji traga za zaboravljenom temom. Ideja da države izvan blokova budu savjest čovječanstva? Države? Njihove poglavice došle su na vrh u svakoj na drugi način…“

Te je riječi u svojoj knjizi sjećanja 2005. zapisao Ivan Ivanji, osobni prevoditelj Josipa Broza Tita od 1965. do Titovog posljednjeg putovanja na Kubu u jesen 1979. godine. Njegov se zaključak odnosi baš na spomenuti skup u Havani početkom rujna 1979., na kojemu je sastavljao dnevne biltene za Tita, kako bi ovaj bio na vrijeme upoznat s onime što se zbiva na skupu.

Titu su pak nesvrstani trebali kako bi Jugoslaviji bili jamac nezavisnosti, prije svega u odnosu prema SSSR, ali i transimisija za Titova neprestana traženja da se u svijetu pomažu svi revolucionarni pokreti kojima je on postao, tako reći, tutor. On je, primjerice, izdašno financirao i naoružavao Saddama Husseina, Gaddafija, Arafata, a Jugoslavija je postala poligon za obuku terorista koji su kasnije harali svijetom. Jedna grupa njih tako je preko Jugoslavije došla u München 1972. na olimpijske igre i doslovce izvela pravi pokolj, kada su likvidirali 11 izraelskih sportaša.

Danas, 2009., kad je Hrvatska postala punopravna članica NATO-a, kad smo se opredijelili za stranu, kad nam u zapadnom svijetu zbog toga raste rejting, kad se baš zbog članstva u NATO-u pojačavaju interesi zapadnih investitora za toliko potrebne investicije u Hrvatskoj, nama se pod nos ponovno podmeće Pokret nesvrstanih, i to od samog šefa države Stipe Mesića.

Njega pak savjetuje prijatelj Ivana Ivanjija, Budimir Lončar, koji je još u Titovo doba bio uključen u sve tajne nesvrstanih, organizirao Havanu o kojoj je Ivanji svoje rekao, a sada će naš šef države, kako kaže, „skrenuti“ do Kube na putu prema UN-u u New Yorku. I ne samo to. On sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem gura organizaciju skupa na vrhu nesvrstanih u Beogradu 2011. kao sjećanje na prvi skup 1961., za što bi Hrvatska sigurno trebala platiti koji milijun, kao što u eri sveopće štednje, koju od svih traži i Mesić, plaća i njegovo „skretanje“ na Kubu. Zato se on na skupu na vrhu u Egiptu nedavno i slikao sa kubanskim vođom Raulom Castrom i s tom slikom razdragao hrvatsku naciju.

Ministarstvo vanjskih poslova od svega toga je izluđeno, ali gotovo nemoćno kad šef države po Ustavu sukreira vanjsku politiku i tako i u nju unosi posvemašnji kaos, baš kao što to radi i unutar državnih granica, ali i među narodom. Suradnja sa zemljama nesvrstanih da, ali na bilateralnoj razini gdje god se to može i koristi našem gospodarstvu, a ne na megalomanskim skupovima te vrste, na kojima je Hrvatskoj, kad je riječ o nesvrstanima, mjesto samo u trećem redu promatrača i ništa više. Mesić poručuje kako je dovoljno pogledati sva ona vrata koja je on u svijetu otvorio. Ako je tako, Hrvatska bi mogla osvojiti Kubu prije Amerike.

http://www.vecernji-list.hr/

piše:Zvonimir Despot

 

 

Bit ce rata! Tako su neki internetski portali prenijeli misljenja neimenovanih gradjana na najavu uvodjenja kriznih nameta. Policija ce na narod! Prenijeli su pak neki tiskani mediji podvalu iz necije politicke kuhinje. Sva je sreca da stotine tisuca stranaca, koji su pohrlili na hrvatsku obalu, ne znaju ili mozda tek natucaju hrvatski jezik.

Jer da razumiju sto se sve po vecini nasih medija u posljednje vrijeme pise i najavljuje, lako bi mogli zakljuciti da nam je zemlja na rubu gradjanskog rata, uvodjenja izvanrednog stanja i policijskog sata! I, dakako, glavom bez obzira odjurili bi natrag kuci. Ili to doista netko u svojoj ludosti prizeljkuje? Cinjenica jest da se s gospodarskom krizom znaju radikalizirati politicki odnosi u nekoj zemlji, da se pojacavaju socijalni nemiri, siri se nezadovoljstvo, apatija, najavljuju prosvjedi… No, ako je vjerovati takvim apokalipticnim najavama, zar ce u nas situacija otici tako daleko da ce se cak i Hrvat dici na Hrvata? Nasi ljudi i u Hrvatskoj i vani i te kako prate sto se dogadja s domovinom.

Ljudi su sve angaziraniji, javljaju se sa svojim zapazanjima iz svih kutaka Hrvatske i svijeta i velika ih je vecina sve nezadovoljnija medijskom scenom iz koje kao nikad dosad sve prsti crnim mislima, destrukcijom i beznadjem! Ljudi imaju dojam kao da se na nas slilo sve zlo ovoga svijeta. Pitaju se mnogi, moze li Hrvat napokon voljeti svoju Hrvatsku?

Je li doista sve tako crno kako se cini? Vrhunac tog sumanuta crnila dogodio se neki dan, kad je vijest dana postala necija smisljena izmisljotina da se hrvatska policija predvodjena ministrom Tomislavom Karamarkom sprema za gusenje silom mogucih jesenskih demonstracija! Silom znaci da bi policija trebala pendreciti svakoga tko se nadje na ulici, po potrebi i pucati, poslati borbena vozila, premlacivati, zatvarati…

Ljudi, pa to nije vise jugoslavenska zandarmerija, niti komunisticka milicija. To je hrvatska policija! I zasto bi u demokratskoj zemlji, netom primljenoj u NATO, i pred ulaskom u EU, netko zelio silom gusiti demokratsko i ustavno pravo gradjana na demonstracije? Oni koji poznaju Karamarkov politicki i ljudski habitus, kao i njegov dosadasnji rad, kazu da je on zadnji koji bi policiji dao takav nalog! Usto je premijerka demantirala takve kalkulacije, kao sto ih je ostro odbio i policijski vrh.

Pitanje je zasto podmecemo jedni drugima? Zasto se divimo britanskoj, americkoj ili izraelskoj tajnoj sluzbi i njihovim plavcima, a svoje podcjenjujemo?! Tko to zeli krizu iskoristiti kako bi nahuskao Hrvata na Hrvata, pa da po svijetu govori, to su oni balkanski divljaci koji ne znaju sto je imati drzavu i stoga im je mozemo i oduzeti?!

Kriza ce proci, kao i sve dosadasnje koje su prosle. Pa zar se ne sjecamo da smo dobili rat, da smo pobijedili visestruko jaceg srpskog agresora, s kojim se ni jedna kriza ne moze mjeriti? Oporavit ce se ekonomija, otvorit ce se nova radna mjesta, ali hocemo li biti drukciji, bolji ili losiji? Zanimljivo je zasto se bas sad proziva Karamarka. Mozda zato sto policija sve vise nize i dobre rezultate? Zar je to problem?

Ocito je u ovoj zemlji problem onaj tko vrijedi, kompetentan je za svoj posao i daje rezultate. Zasto ne pohvalimo one dobre u Vladi poput Simonovica, Karamarka, Jandrokovica i druge o kojima ne citamo traceve, koji ne hrane narod svojim pikanterijama nego rezultatima?!

Djecu bismo trebali uciti pozitivnom razmisljanju, dobroti, vjeri u sebe i svoj narod, da odrastu kao ponosni i samosvjesni, a ne ih plasiti policijom koja ce napasti mamu i tatu budu li trazili vecu placu! Bez ljubavi nema kvalitetna ljudskog zivota, a bez ljubavi svojih gradjana ne moze opstati ni drzava! Zar smo toliko zaslijepljeni da ne vidimo kako medju politicarima ipak nisu svi lopovi? Mozda neki od njih vise vole Hrvatsku od nas!

Komentari:

09.08.2009. u 20:05h Stara Loza1 je napisao/la:

Bravo Zvonimire! Jos samo da glavni i odgovorni urednici povedu racuna o tome kakove vijesti i uradke im listovi objavljuju. Jer sve lose i senzacionalne, a mahom neprovjerene informacije stete nasoj zemlji. Budimo konacno solidarni sa lijepom nasom!!!

piše:Zvonimir Despot

www.vecernji.hr

Zaista, tko hoće Hrvatsku kao banana državu? Nekima u inozemstvu i te kako je zasmetalo što je Sanader odlučio otići ravno u UN, kako bi otupio haašku oštricu prema Hrvatskoj, ali i radio na odblokadi hrvatskih pregovora s EU zbog slovenskih graničnih ucjena. Bio je to put od nacionalnog interesa. No, nije to samo zasmetalo nekim strancima, zasmetalo je nekima i doma, i onima koji odrađuju poslove za te iste strance, i drugima kojima je Sanader iracionalno mrzak. Samo, ako su u pitanju nacionalni interesi, takvim se odnosom prema premijeru izravno šteti vlastitoj državi. Za čiji interes?

Zato nije ni čudno što je Sanader, kako se čuje, gotovo do zadnjeg dana skrivao plan da putuje u New York, i to bez posebne pratnje vojske ministara i savjetnika. Jedino je poveo ministra pravosuđa Ivana Šimonovića, koji je Sanaderu bio i te kako važan iz dvaju razloga – resorni je ministar koji se bavi istragom u vezi s tzv. topničkim dnevnicima te i te kako velik ugled u institucijama UN-a, ne samo kao nekadašnji tamošnji šef hrvatske misije, nego i predsjednik prestižnog Gospodarskog i socijalnog vijeća UN-a. I umjesto da se u Hrvatskoj stvori konsenzus u vezi s premijerovim putem u UN, i politički i medijski, po staroj hrvatskoj navadi krene nova haranga bez imalo pameti. Kao što su ga svojedobno napadali da je “izdao“ nesvrstane, kao da još živimo u Titovo doba. Možda, ali u nečijim glavama. Badava je bilo i to što je baš Večernji list najavljivao da izvješće haaškog tužitelja neće biti tako negativno kako su neki zazivali i likovali.

I što je Sanader postigao? Nije mala stvar kad prvi put u 17-godišnjoj povijesti Stalne misije RH pri UN-u hrvatski premijer na hrvatski teritorij u New Yorku dovede na razgovor povjerenika za proširenje EU Olija Rehna, američku veleposlanicu pri UN-u i savjetnicu američkog predsjednika Suzan Rice, predsjednika i glavnog tužitelja Haaškog suda te predstavnika židovske zajednice! Koji je bio rezultat? Hrvatska je potvrdila i učvrstila svoje strateško savezništvo s novom američkom administracijom, a Sloveniju dovela u stupicu koju je ona nama nevješto pripremala. Haaški tužitelj se smekšao, što je najviše “pogodilo“ britanskog veleposlanika u UN-u, koji se posve razotkrio u svome brutalnom stavu prema Hrvatskoj. Američki stav bio je puno objektivniji, što je nama nakraju bilo i najvažnije. No, još se jednom pokazalo da Britanci prema Hrvatskoj igraju dvostruku politiku, javnu i tajnu, pa nije nikakvo čudo da su nedavno Hrvatsku svrstali u zemlju s mogućim terorističkim napadima, bez obzira na naše manjkavosti i promašaje.

Unatoč svemu tome, na djelu je tipična hrvatska nesloga koju vješto iskorištavaju i strani obavještajci, pa je ispalo kao da bi se Sanadera moglo srušiti na Haagu i Sloveniji, ili ga barem politički uzdrmati. No, njegov državnički nastup i američka potpora mnogima su ohladili glave. Samo do druge zgode.

piše:Zvonimir Despot

Amerika je u sadašnjoj krizi pala gotovo na koljena. Hrvatska se solidno drži. U Americi propadaju giganti, a nezaposlenost je najveća u posljednjih 25 godina. U nas dosad nije bilo tolikih masovnih otkaza kako se bombastično najavljivalo.

Unatoč svemu tome, u Americi nema velikih uličnih prosvjeda. Jer je Amerikanac odgovoran prema svojoj državi zbog stanja u kojemu se nalazi. Za izlazak iz njega potrebno je zajedništvo. I Hrvatskoj je u ovom trenutku potrebno zajedništvo, jer se našla u krizi koju dosad na takav način nije proživljavala. No u nas se počela događati ulica. Zašto?

Sve treba smjestiti u kontekst skorih lokalnih izbora. Da, lokalnih, a ne nacionalnih. Naglasak je na lokalnima, jer se njihovim ishodom neće ništa bitno promijeniti na nacionalnoj razini niti će se riješiti i jedan državni ili društveni problem. Oni jedino mogu biti signal kako trenutačno diše biračko tijelo i na temelju toga prognozirati što će biti do nacionalnih izbora, koji su ipak još daleko. Svi nas uče da je vrhunac demokracije u izlasku na birališta i biranju onih za koje držimo da će biti bolji na vlasti.

Istovremeno se mogu kazniti oni koji su vladali i pokazali su se lošima. No u Hrvatskoj se počela događati ulica koja ima pretenzije zamijeniti biračka mjesta. Na stranu to da nitko nikome ne može osporiti pravo na prosvjed. Sve je to dio demokracije za koju smo se borili. Činjenica je, međutim, da dio sindikalnih vođa zove ljude na ulicu baš pred izbore, jer ne žele ni na koji način participirati u suočavanju sa sadašnjom krizom. I tako za sebe skupljaju jeftine poene.

Studente se pak godinama optuživalo da su pasivni, a sad je neimenovana ekipa pokrenula val prosvjeda po fakultetima. Iako je riječ o neznatnom broju studenata, poglavito s filozofskih fakulteta, daje im se veliki prostor, a da se zapravo još uopće ne zna tko su njihovi lideri i koji su im konkretni zahtjevi. Glavni zahtjev oko besplatnog studiranja, s kojim su krenuli, zapravo je posve apsurdan i neostvariv.

Apsurdan je jer nema gotovo ni jedne zapadne zemlje u kojoj studenti ne participiraju na ovaj ili onaj način u financiranju svoga studija. I neostvariv jer bi njihov zahtjev značio da se ukidanje školarina treba namiriti iz državnog proračuna, što je nekoliko stotina milijuna kuna, i to u trenutku kad očito tog novca nema. Zašto se studenti nisu pobunili zbog uvjeta studiranja, opremljenosti fakulteta, posvemašnje korupcije, loših profesora…? Udarivši baš na novac, udarili su na jeftin populizam i demagogiju, jer je tako najlakše dobiti druge, i njima manipulirati. Iako je sve to što traže ravno utopiji.

Stoji li iza njih neka stranka ili politička opcija? SDP-u sigurno godi da se HDZ-u pred izbore događa ulica, pa da svi budu nervozni. Kako god bilo, o studentskim se prosvjedima počelo govorkati među SDP-ovcima, primjerice na nedavnoj njihovoj zagrebačkoj konvenciji.

A onda kao medijski savjetnik prodekana zagrebačkog Filozofskog fakulteta Damira Borasa, odakle su krenuli prosvjedi, osvane bivši Račanov medijski savjetnik Krešimir Macan, koji je i danas blizak SDP-u. Čim su prosvjedi počeli, kod Borasa se pojavio i jedan od najgrlatijih i najsvadljivijih sindikalaca Vilim Ribić, što je gotovo svima promaknulo. Je li i njega Boras angažirao kao prijatelja da mu pomogne u odnosima s javnošću, kako je opravdao Macanov angažman?

Studenti se pak pojave sa sindikalistima na tribini, s koje je poručeno da su svuda oko nas vragovi! Gdje su egzorcisti? I na kojoj studenti više ne spominju školarine u prvom planu, nego prelaze na polje politike. To ništa ne mora značiti, ali je vrlo simptomatično. Svi koji žele u politiku neka sastave liste i pred birače. Sve drugo bliže je anarhiji, a ne demokraciji!

pise:Zvonimir Desopt

Danski parlament krajem prošlog tjedna odobrio je gradnju 19 kilometara dugog željezničkog i cestovnog mosta koji će preko Baltičkoga mora spojiti danski otok Lolland i njemački Fehmarn. Odluka je bila gotovo jednoglasna, a danski ministar prijevoza Lars Barfoed nazvao ju je povijesnom. Most će povezati Kopenhagen i Hamburg i stajat će – 33 milijarde kuna! Ta je vijest prošla nekako nezapaženo u nas, a i ne bi bila toliko važna da se svakodnevno koplja ne lome oko famoznog pelješkog mosta. Radimir Čačić čak je pred TV ekranima otišao tako daleko da je ustvrdio – kako je gradnja mosta opasna za Hrvatsku!? Ispada da o jednom mostu ovisi i opstanak države i svih nas! Zar je baš tako?

Na početku priče, gradnja mosta imala je političku potporu i s lijeva i s desna. Kažu da je prvi o njemu progovorio Luka Bebić, ali za njegovu se izgradnju svesrdno zalagao i pokojni SDP-ov dubrovački župan Ivan Šprlje. I onda je SDP okrenuo ploču, pa je most postao predmet politizacije. Dalje, ako Danska i Njemačka grade most kako bi se međusobno povezale, hrvatski je nacionalni i strateški interes povezati dubrovačko područje s ostatkom Hrvatske, isto kao što je nacionalni interes bilo povezivanje hrvatskog sjevera i juga današnjom Dalmatinom jer je Dalmacija bila prometno izolirana. I preko Dalmatine su se lomila koplja, a danas valjda nema nikoga tko će se zbog nje mrgoditi, a još ćemo biti i ponosni kad od stranaca čujemo da je to jedna od najljepših autocesta u Europi.

Teško je iz udobnih zagrebačkih fotelja suditi koliko je ljudima na jugu životno važan taj most. Ne bi uopće trebalo podsjećati što je naš jug prošao u Domovinskom ratu, koja je razaranja doživio i kako su ga Srbi i Crnogorci željeli oduzeti matici zemlji. A onda, ako se još zna da se za svaki odlazak ili dolazak na jug mora prelaziti granica druge države, to je razlog više zašto je most potreban. Jer nemali je broj naših ljudi dolje koji će reći kako im je mučno što moraju preko tuđe države dalje u svoju državu ili obratno. Valjda bi trebalo poslušati i te ljude dolje. Ako Obama po Americi potiče gradnju infrastrukture u jeku najveće krize, kako to da Hrvatska ne bi smjela nešto slično napraviti, i s gradnjom mosta zaposliti tisuće hrvatskih radnika i domaćih firmi?!

I onda se dozna da na Pelješcu netko kupuje ogromne površine zemljišta. Zamislite, privatni vlasnici legalno prodaju svoje parcele, policija dosad ništa nije našla sporno, osim što je netko od posrednika prodavatelja zatajio porez, i to postane još jedna prvorazredna afera! Hrvatska stalno poziva strane investitore da ulažu. I onda kad se netko pojavi, gleda ga se sumnjičavo i organizira lov na vještice. Što se tiče Pelješca, osnovne su činjenice da je investitor kupio zemljište od privatnih vlasnika, a ne od države. U potonjem bi moglo biti mjesta za muljažu, kad bi netko prodavao ispod tržišne cijene na štetu države. Investitor je platio ili će platiti 40 milijuna eura za krš te je ušao u veliki poslovni rizik, posebice u vrijeme svjetske krize.

U turizmu nam trebaju nove investicije, pa bi tako izgradnja turističkog naselja na Pelješcu trebala biti itekako prihvaćena jer donosi nova radna mjesta i prihode. Svatko tko prati svjetska tržišta znat će da je posve normalno i uobičajeno da investitori na vijesti o izgradnji značajnijih infrastrukturnih objekata, kao što je pelješki most, kupuju okolno zemljište ulazeći u poslovne rizike s planovima ostvarenja profita. Dakako da se ne treba zavaravati, svaki investitor dolazi kako bi zaradio, ali on donosi i nova radna mjesta i nove sadržaje. Državna tijela su pak ta koja to moraju kontrolirati.

Stoga su opravdana pitanja: Kakvu sliku o nama šaljemo u svijet? Što poručujemo investitorima koje toliko vabimo? I kome smeta pelješki most?

  
Istraživanja Ujedinjenih naroda potvrđuju da je lani 150 milijuna iseljenika dostavilo 301 milijardu dolara u svoje domicilne zemlje. U Hrvatsku su 2007. godine iseljenici poslali 1,4 milijarde dolara, što je 3,3 posto ukupnog bruto društvenog proizvoda. Susjedna BiH primila je od svoje emigracije 2,3 miljarde dolara, a to je visokih 20 posto BDP-a.
Svjetska banka tvrdi da transferi koje su registrirale središnje nacionalne banke iznose 208 milijardi dolara, ali naglašavaju da na taj iznos treba dodati još 93 milijarde dolara koje stižu drugim kanalima uključujući tu i gotovinu koju iseljenici sami donose tijekom posjeta domovini. Isti su podaci potvrđeni i nakon istraživanja Inter-američke razvojne banke. Gotovo trećina od ukupnog iznosa emigrantskih doznaka, odnosno 96 milijardi dolara, dolazi iz SAD-a, a preostale dvije trećine uplaćuju iseljenici iz Europe i azijskih zemalja.

Financijski analitičari složni su u zaključku da novčane doznake iseljenika znatno nadmašuju ukupna izravna investicijska ulaganja u zemlje u razvoju, koja za prošlu godinu iznose 167 milijardi dolara. Znatno su veća i od pomoći preko fondova za razvoj koji siromašne ili slabije razvijene zemlje dobivaju od bogatih i razvijenih društava a iznosi 104 milijarde dolara.

Ankete potvrđuju da se više od 80 posto takvih transfera odmah potroši, i to najviše na hranu, odjeću, obrazovanje ili nabavu kućnih potrepština; ostalo dio štedi. Stručnjaci Svjetske banke sa žaljenjem upozoravaju da takva štednja često završava u čarapama, jer brojni primatelji nemaju otvorene bankovne račune te se na taj način gubi ukupni gospodarski potencijal inozemne financijske pomoći.

Bruxelleski institut za intelektulane usluge objavio je studiju po kojoj Hrvatska, Poljska i Bugarska neće sustići Zapadnu Europu po standardu do 2035. godine, jer je naveći problem nedostatak ljudskog kapitala. Ako Hrvatska ne uspijeva potaknuti rađanje većeg broja djece u obiteljima te joj prijeti demografska kriza, a neizvjesna su i gospodarska ulaganja iz svijeta te recesija kuca na sva vrata, ne treba paničariti i brinuti se ako imamo pametne planove i sjetimo se da naša zemlja ima brojno i imućno hrvatsko iseljeništvo na koje smo pomalo zaboravili.

Sve zemlje, od Grčke, Rusije, Izraela i istočnoeuropskih zemalja u krizama tražile su pomoć od iseljeništva koje je pronalazilo partnere za ulaganja i lobirali su za pomoć u financijskim i gospodarskim krugovima. Hrvatsko iseljeništvo je snažan potencijal, samo ga treba pokrenuti i pomalo “pogladiti”, jer od 90-ih kad su pomagali u stvaranju države i u obrani stasale su nove generacije koje drugačije razmišljaju i traže, uz rodoljublje, još koji snažan motiv da se vrate u zemlju o kojoj slušaju od djetinjstva.

U vremenima kad se moramo boriti za svakog stranoga gosta i kad je turistička sezona pod upitnikom, kao da su naši turistički djelatnici i političari zaboravili da nema boljih potrošača i vjernijih turista od naših iseljenika koji dolaze svake godine. Oni se neće naljutiti ako ih se sjetimo “u zadnji trenutak” te ih pozovemo da odmor provedu u rodnom kraju, odnosno da ušteđevinu potroše u Hrvatskoj! To je snaga na koju treba računati, a i MMF nas pita jesmo li svjesni potencijala među našim ljudima u inozemstvu?

GALERIJA SLIKA

Objavljujemo clanak koji je maknut sa stranica Vecernjeg lista zbog autocenzure u tom listu.F.B

Autor Jadranka Jureško-Kero

Politički, diplomatski i promotivno uspješnim može se ocijeniti sedmodnevni službeni boravak premijera Ive Sanadera u New Yorku gdje je od 20. do 27. rujna sudjelovao na zasjedanju 63. po redu Opće skupštine Ujedinjenih naroda.
I dok se u Hrvatskoj u istom razdoblju na poticaj predsjednika Mesića više razgovaralo o troškovima diplomacije te o lobističkim tvrtkama koje su nekada ili sada zastupaju našu zemlju u Washingtonu, na East Riveru premijer Sanader je imao značajnije zadatke od prevrtanja unutrašnjopolitičkih tema koje su zastarjele ili su mogle pričekati njegov povratak u zemlju.
To Mesić sigurno razumije jer mu je poznato kako New York izgleda u ovo doba godine, a iako sebi voli tepati da je star, sigurno pamti prošlu godinu kad je bio na otvaranju 62. Opće skupštine UN-a zaokupljen lobiranjem za Hrvatsko članstvo u Vijeću sigurnosti pa nije imao vremena za napuhane domaće teme i probleme koje nisu bile vrijedne odvlačenja pažnje od newyorške političke scene.
Kad su hrvatski lideri u New Yorku, svake godine početkom rujna, a tada se sva svjetska politička ekipa okuplja na Manhattanu na nekoliko dana, to je jedinstvena prigoda za razgovore, susrete i promociju Hrvatske kakvi se ne događaju ni na kojem drugom mjestu u svijetu tijekom godine u tolikom obimu i značaju. East River je tijekom otvaranja novog zasjedanja Opće skupštine idealna politička pozornica na kojoj Hrvatska ima šansu predstaviti svoje vanjskopolitičke prioritete.

To je ove godine uspješno odradio Sanader ponavljajući svakom sugovorniku da su Hrvatskoj kao zemlji zapadne provenijencije, vanjskopolitički ciljevi isključivo NATO i Europska unija. Logično je stoga da Sanader forsira nastavak učvršćivanja dobrih odnosa sa Amerikom jer je to zemlja koja nije sumnjala u Hrvatsku kao lidera u regiji dok su iz Europe redovito stizale opaske, često neutemeljene i politički motivorane, posebno od zemalja koje žele da nas Srbija sustigne na putu prema Bruxellesu.
Kad na proljeće iduće godine postanemo punopravnom članicom NATO saveza, a Sanader je i u New Yorku dobio garancije da će se to ostvariti, tada će i ulazak u Europsku uniju biti brži i neodgodljiv. Voljeli premijera Sanadera ili ne, odobravali politiku njegove vlade ili je osporavali, mora mu se priznati da u političkim vodama East Rivera pliva dobro kao i na Markovu trgu u Zagrebu. Nije mu problem sa glavnim tajnikom BanKi-Moonom, britanskim premijerom Gordon Brownom ili američkom državnom tajnicom Condollizzom Rice razgovarati na engleskom, sa austrijskim predsjednikom Fischerom na njemačkom te sa Barossom na tečnom talijanskom jeziku.
Sanader ima politički cilj i to prepoznaje svaki sugovornik. Njemu su NATO i EU poput svetog grala te svaki razgovor u Ujedinjenim narodima započinje i završava tom temom. U sedam dana Sanader je održao desetke bilateralnih susreta, razgovarao sa više od četrdeset svjetskih lidera od Billa Clintona, pjevača Bona do predsjednika Georga Busha i Sarkozya pa do jordanske kraljice Noor.
Iako mu neki zamjeravaju da ima prenaglašenu taštinu, Sanader je tijekom boravka u New Yorku, a tomu su svjedoci i hrvatski novinari, redovito ponavljao da su vanjskopolitičke uspjehe naše zemlje podjednako zaslužni njegova vlada, Sabor i predsjednik Mesić. Tom nizu dodao je i predsjednika Franju Tuđmana čiji se značaj u stvaranju Hrvatske, očito više prepoznaje i osjeća u zgradi UN-a gdje smo 1992. međunarodno priznati nego kroz političku svakodnevnicu u Hrvatskoj. Sanader se u Hrvatsku sa East Rivera vraća dobro obavljenog posla, a između ostalog pripremio je i teren za dolazak Mesića na hrvatsko predsjedanje Vijećem sigurnosti u prosincu ove godine.