“Ovim je činom predsjednik Josipović pokazao nepoštivanje hrvatskih žrtava, Ustava RH i Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH, te je verificirao krivotvorenje povijesnih činjenica nastalo iz doba jugokomunističke vladavine, kada se datum 27. srpnja 1941. godine obilježavao kao ‘Dan ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske’, što je ukinuto nakon stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata”, navode u današnjem priopćenju predsjednik HVIDR-e Josip Đakić i predsjednik Glavnog odbora te udruge Josip Periša.

Ističu da se navedena obljetnica ne povezuje s antifašističkom, već velikosrpskom ideologijom, budući da su, tvrde, spomenutog datuma pobunu organizirali četnici, pripadnici tzv. Dinarske divizije pod vodstvom ratnih zločinaca Momčila Đujića i Draže Mihailovića, s ciljem stvaranja velike Srbije. U tim je pohodima etničkog čišćenja, kažu, došlo do teških zločina nad tamošnjim Hrvatima.

“Žalosno je da se na ovakav način i dalje radi na krivotvorenju hrvatske povijesti i veličanju četničke ideologije, iako je Ustavom i hrvatskim zakonima odvojen antifašizam od komunističke i velikosrpske ideologije, jasno su određeni datumi obilježavanja obljetnica, te se tako kao Dan antifašističke borbe obilježava 22. lipnja, jer je na taj dan 1941. godine osnovan Prvi sisački partizanski odred”, navode čelnici HVIDR-e.

Ističu da takvi događaji i kritvorenje hrvatske povijesti posebno pogađaju hrvatske ratne vojne invalide, hrvatske branitelje i obitelji poginulih u Domovinskom ratu, “čije otvorene rane teško zacjeljuju nakon stradavanja u obrani suvereniteta RH od velikosrpske agresije”.(H)

Da biste bili upisani u Središnji birački popis za glasovanje izvan BiH PRIJAVA se, najkasnije do 19.7.2010. godine, vrši podnošenjem popunjenog Obrasca prijave za glasovanje izvan BiH Središnjem izbornom povjerenstvu BiH.

Obrazac prijave za glasovanje izvan BiH (Obrazac PRP1) dostupan je:

-          Na internet stranici Središnjeg izbornog povjerenstva BiH www.izbori.ba

-     Na internet stranici  www.mvp.gov.ba

-          U diplomatsko konzularnim predstavništvima BiH

Glasačko pravo na izborima u BiH, prema Izbornom zakonu BiH, imaju sve osobe koje ispunjavaju sljedeće uvjete:

-          imaju navršenih 18 godina do dana izbora

-          državljani su BiH

-          imaju prijavljeno prebivalište u BiH

Popunjen obrazac prijave za glasovanje izvan BiH treba potpisati i zajedno sa preslikom (kopijom) jednog od važećih IDENTIFIKACIJSKIH dokumenta (osobna iskaznica BiH, vozačka dozvola BiH ili putovnica BiH) dostaviti Središnjem izbornom povjerenstvu BiH na adresu:

Izbori u Bosni i Hercegovini

Poštanski pretinac 451

Sarajevo 71 000 , Bosna i Herzegovina

ili faksom na sljedeće brojeve:      00 387 33 251 333 i 00387 33 251 334

ili elektronskim putem na: ppprijava@izbori.ba

Prijava treba biti dostavljena u Središnje izborno povjerenstvo BiH najkasnije do 19.7.2010. godine u 24,00 sati.

Podnositelj prijave može putem dežurnog telefona ili e- maila provjeriti rezultate obrade svoje prijave. Dežurni telefon: 00387 33 251 331 ili 00387 33 251 332   ili      E-mail: info@izbori.ba

Svim državljanima BiH koji se upišu u Središnji izborni popis za glasovanje izvan BiH dostavit će se glasački materijal na adresu stanovanja izvan BiH.

1. I. AKO SE PRVI PUT  PRIJAVLJUJETE ZA GLASOVANJE IZVAN BiH

1. Osoba koja privremeno boravi izvan BiH treba dostaviti:

-          Popunjen i vlastoručno potpisan obrazac PRP1

-          Preslik odnosno kopiju jednog od važećih indentifikacijskih dokumenata s  fotografijom: osobna iskaznica BiH ili vozačka dozvola BiH ili putovnica BiH

1. IZBJEGLA OSOBA treba dostaviti:

-          Popunjen i vlastoručno potpisan obrazac PRP1

-          Dokument za dokazivanje državljanstva BiH (uvjerenje o državljanstvu BiH ne starije od 6 mjeseci ili preslik važeće putovnice BiH)

-          Dokument za dokazivanje identiteta s fotografijom (preslik valjanih isprava izdanih od strane zemlje domaćina ili preslik izbjegličkog kartona izdanog od vlade zemlje domaćina ili preslik drugih dokumenata izdanih od međunarodne organizacije)

-          Dokaz o prebivalištu (preslik stare osobne iskaznice ili preslik potvrde o prebivalištu)

1. II. AKO STE GLASOVALI NA PREDHODNIM IZBORIMA (osobe koje privremeno borave izvan BiH ili izbjegle osobe)

Središnje izborno povjerenstvo će vam dostaviti obrazac PRP2 na adresu koju ste naveli prigodom posljednje prijave za glasovanje.

-          Obrazac PRP2 trebate popuniti , potpisati i dostaviti Središnjem izbornom povjerenstvu s preslikom jednog od važećih indentifikacijskih dokumenata s  fotografijom: osobna iskaznica BiH ili vozačka dozvola BiH ili putovnica BiH.

Ako ste izbjegla osoba, umjesto prethodno navedenih dokumenata, kao dokaz indentiteta možete priložiti jedan od sljedećih dokumenata s fotografijom: preslik valjanih isprava izdanih od strane zemlje domaćina ili preslik izbjegličkog kartona izdanog od vlade zemlje domaćina ili  druge međunarodne organizacije).

Ukoliko obrazac PRP-2 ne bude stigao na Vašu adresu, postupite kao da se prvi put prijavljujete za glasovanje.

Dodatne informacije u svezi s glasovanjem izvan BiH možete naći na web-stranici Središnjeg izbornog povjerenstva BiH  www.izbori.ba

Pozivamo sve Hrvate iz BiH koji žive u inozemstvu a do sada nisu izvadili osobnu iskaznicu BiH, da to učine po dolasku u BiH kako bi na narednim izborima ispunili uvjete  za glasovanje.

Obrazac prijave za glasovanje izvan BiH (Obrazac PRP1)PRP_1-2010

Ur. broj: I-02-IS-4/10.

Mostar, 7. lipnja 2010. godine

HRVATSKE UDRUGE U INOZEMSTVU

N/p Predsjednika

Poštovani,

Uz zahvalnost na dosadašnjoj uspješnoj suradnji, slobodni smo Vam se ponovno obratiti i zamoliti za pomoć u procesu registracije birača za glasovanje na općim izborima koji će se održati 3.10. 2010. godine.

Za birače u inozemstvu ova registracija je preduvjet da bi ostvarili pravo glasovanja na predstojećim izborima.

Ukoliko se birači koji žive u inozemstvu ne registriraju za glasovanje izvan BiH, a oni koji su već registrirani na prethodnim izborima sada ne potvrde svoju registraciju, neće moći glasovati na predstojećim izborima. Proces registracije birača za predstojeće opće izbore u BiH je u tijeku, a krajnji rok za registraciju birača koji žive u inozemstvu je 19.7.2010. godine.

Prema informacijama kojima raspolažemo odziv Hrvata iz BiH s pravom glasa, a koji žive u inozemstvu, do sada je bio neznatan pa je i to dodatni razlog našeg obraćanja. Glasovi Hrvata iz BiH koji žive u inozemstvu  mogu donijeti prevagu u ishodu ovih izbora koji su, u to smo sigurni, jedni od najvažnijih za sve nas.

Za nas Hrvate u BiH, a u cilju očuvanja opstojnosti i borbe za ravnopravnost Hrvata s ostala dva naroda u BiH, ovi izbori su od velikog i posebnog značaja. Rezultati predstojećih izbora, a posebice ustavne promjene koje će neminovno slijediti nakon izbora, odredit će za dulje vremensko razdoblje budućnost BiH, a time i sudbinu hrvatskog naroda u njoj.

Uz iskrenu zahvalnost na svemu onome što ste do sada učinili i na svekolikoj pomoći koju ste nam pružili, suradnja na predstojećim izborima je najveća potpora koju nam sada možete pružiti.

Zamolili bih Vas, da s ovom informacijom upoznate Hrvate iz BiH.

S osobitim poštovanjem,

SREDIŠNJI IZBORNI STOŽER

HDZ BIH

U nastavku donosimo dvije cjeline znanstvenog članka s poveznicom na cijeli tekst članka u izvornom obliku.

Revizija kao uobičajena pojava u historiografiji

Američki znanstvenik Harold Lasswell u svojem djelu, koje predstavlja klasičnu studiju načina promidžbenog djelovanja, primijetio je ono što bi se moglo primijeniti na znatan dio onoga što se pisalo o ratovima koji su izbili nakon raspada socijalističke Jugoslavije. “Primitivan čovjek”, napisao je Lasswell, “nadvladan katastrofom, posvuda traži žrtvenog jarca i mesiju. Žrtveni jarac je osoba koja ga je survala u katastrofu, a mesija osoba koja će ga iz te katastrofe izvući. Povijest je priča o borbi vragova i spasitelja”. Većina onih koji su pisali o ratovima na području bivše Jugoslavije zaista su tragali uzduž i poprijeko za žrtvenim jarcima i mesijama, a postojeća historiografija o toj temi pokazuje njihove napore da ih pronađu. Neki su zaključili da bi Franjo Tuđman trebao biti žrtveni jarac, ali drugi ustrajno u njemu gledaju mesiju. Ovo je jasan poka¬zatelj ne za to da se odgovor nalazi negdje između ove dvije krajnosti, nego da još uvijek ponavljamo površne ocjene kada je riječ o kompleksnoj stvarnosti.

Franjo Tuđman bio je žrtveni jarac za one Hrvate koji su vjerovali da je on ugušio demokraciju u Hrvatskoj i urotio se sa srpskim vođom Miloševićem kako bi podijelio Bosnu i Hercegovinu. Mnogi strani promatrači složili su se, a u tom smislu tipičan je komentar jednog znanstvenika, da su Tuđman i njegova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) “očijukali s idejama koje su se prije povezivale s ustaškim pokretom”. Ovo negativno viđenje Tuđmana i HDZ-a usavršeno je tijekom ratova koji su izbili raspadom Jugoslavije. Takvo viđenje Tuđmana kasnije je popularizirao britanski BBC, a njemu je bio naklonjen i Ured tužitelja Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je Tuđmana označio vođom “udruženog zločinačkog poduhvata”.

Zapravo tek započinjemo shvaćati kako je nastala samostalna Hrvatska i koju je ulogu u njezinu nastanku imao Franjo Tuđman. Tek je sada dostupno više izvora, a od događaja iz ranih 1990-ih dijeli nas nešto veći vremenski odmak. Drugim riječima, ulazimo u razdoblje pisanja povijesti u kojem kritički ocjenjujemo, a ne samo ponavljamo ono što je do sada napisano, a zatim ponavijano. Takva historiografska “revizija” prijeporna je djelatnosti, bez obzira o kojoj je temi riječ. No, ona je nužna ako želimo ispraviti pogreške koje nedvojbeno označavaju trenutnu historiografiju, a ona, kako primjećuje Mark Pinson, nije “konvencionalna akademska povijest”, nego puno više “pisanje povijesti pod utiskom trenutnih događaja”. Smatram da će se tijekom takve provjere i revizije naših trenutnih interpretacija puno toga što smo smatrali istinitim pokazati mitom i legendom, kao i da će se naša ocjena Franje Tuđmana izmijeniti. Također se nadam da ćemo otkriti kako je ono što je pisano i ponavljano predstavljalo bitnu prepreku koju su Tuđman, hrvatske vlasti i Hrvati općenito morali svladati kako bi stvorili održivu hrvatsku državu.

Međunarodne prepreke

Međunarodni čimbenici su tijekom 1990. i 1991. igrali važnu ulogu u jugoslavenskoj krizi i raspadu te države. Milan Kučan smatra da oni snose znatan dio odgovornosti za tijek događaja u tom razdoblju. Zapadne vođe bile su odlučne spriječiti raspad Jugoslavije, smatrajući da bi njezin nestanak mogao biti uvod u raspad Sovjetskog Saveza, što su željeli spriječiti. Zato su podržavali Antu Markovića, pokušavali ignorirati Tuđmana i Kučana i željeli primiriti Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića. Napadi srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, uključujući i one koje su stigle iz Srbije, tumačene su u međunarodnoj zajednici kao razumljiva reakcija hrvatskih Srba na Tuđmanov nacionalistički režim. I dok su Ujedinjeni narodi i Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) pokušali spriječiti širenje sukoba, organizacije za ljudska prava usvojile su jednaki pristup prema svim sukobljenim stranama, što je zapravo ublažilo kritiku postupaka JNA i Beograda. Gojko Šušak u privatnim se razgovorima žalio da su Hrvati krivi po definiciji, dok su diplomati javno predlagali rješenja koja bi u stvarnosti dovela do okončanja sukoba u kojem bi bila priznata srpska teritorijalna osvajanja.

Čini se i da su postupci Europske zajednice, Sjedinjenih Država i Ujedinjenih naroda također išli u korist Srbima, npr. međunarodna potpora premještanju JNA iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, kao i nametanje međunarodnog embarga na uvoz oružja za sve republike bivše Jugoslavije. Tuđmanov pokušaj da u proljeće 1991. dobije potporu američkog predsjednika Georgea Busha potaknuo je Borisava Jovića da ga optuži za veleizdaju. Ovo je izazvalo uzbunu u Washingtonu pa je američka potpora Beogradu oži-vjela. U srpnju 1991. Tuđman je tražio od Konferencije za sigurnost i suradnju u Europi intervenciju kojom bi bio riješen “problem srbijanskog terorizma na hrvatskom teritoriju”. No, Europska zajednica samo je uputila diplomate kako bi odgodili proglašenje hrvatske samostalnosti i promatrače koji su moglisamo promatrati krvoproliće. Hans Van der Broek izjavio je da će Europska zajednica poštovati Helsinški završni akt, ali i da će prihvatiti dogovornu promjenu granica što se činilo kao prešutna potpora Europe srpskim pretenzija¬ma prema hrvatskom teritoriju i podjeli Bosne i Hercegovine.

I dok su Europska zajednica, Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (kasnije Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi), Ujedinjeni narodi i Sjedinjene Države bili glavni međunarodni čimbenici, njih su okruživali i drugi samostalni čimbenici, među kojima su bile nevladine organizacije, različiti stručnjaci i mediji. Pripadnici ovih skupina oblikovali su javno mnijenje, utjecali su na političke odluke i imale sklonost podržavati Jugoslaviju, Srbiju ili i jedno i drugo. Oni su također utjecali na Tuđmanove odluke. Npr. general Anton Tus smatra da je Tuđman odlagao blokadu vojarni JNA zbog pritisaka međunarodne zajednice da ne intenzivira sukob. No, međunarodno mišljenje bilo je također pod utjecajem moćnoga srpskog lobija i negativne slike Hrvatske, Tuđmana i HDZ-a izvan Hrvatske. Stoga se može zaključiti da je Hrvatska u međunarodnoj zajednici imala malo prijatelja, a čak je i Njemačka, koja je optužena da pomaže raspadu Jugoslavije, zagovarala zajednički europski pristup krizi tijekom većeg dijela 1991. Tek je bombardiranje Dubrovnika krajem 1991. pokazalo slabost argumenata onih koji su opravdavali napade Srba i JNA u Hrvatskoj. Europsko mnijenje počelo se približavati stajalištima Zagreba, ali je Njemačka ipak priznala Hrvatsku tek kada su se sve ostale članice Europske zajednice s time složile. Ali snage Ujedinjenih naroda nisu provele Vanceov mirovni plan iz siječnja 1991., pa su Srbi imali vremena učvrstiti svoj nadzor nad područjima koja su zauzeli 1991. Mirovna konferencija koja je počela zasjedati u Londonu u kolovozu 1992. pokazala se podjednako neuspješnom za završetak rata u Hrvatskoj, kao što je i Cutilheirov plan bioneuspješan u izbjegavanju rata u Bosni i Hercegovini. Tek od 1994., kada su Sjedinjene Države odlučile podržati Zagreb, Tuđman je dobio neke moćne prijatelje u međunarodnoj zajednici. Čak kada je Hrvatska imala američku potporu, američki veleposlanik u Zagreb zalagao se 1995. za mirovne inicijative koje bi dovele do stvaranja srpske države u sklopu Hrvatske.

James J. Sadkovic

PRILOG

Znanstveni članak “Franjo Tuđman i problem stvaranja hrvatske države” u formatu PDF.

Nisu svi za barikade, pa ni ”Novi Plamen”

Iako organizacije gore spomenute nisu za potcijeniti, ima i drugih koje nisu baš spremne za nastupe tipa ”drugovi, na barikade!”. Jedna od njih okuplja izdavače i suradnike časopisa ”Novi plamen”. U izadavčkom savjetu je i prisni suradnik titoiziranih hadezeovaca novoga kova, sadašnji podpredsjednih Vlade Slobodan Uzelac, a sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović dao je svoje doprinose toj publikaciji.   Tu su i Predrag Matvejević, Goran Marković Mladen Jakopović (Dan Jakopovich) Slobodan Šnajder, Filip Erceg, pa Milorad Pupovac, predsjednica Pen Cluba  Nadežda Čačinović, Antun Vujić, (teolog ?) Inoslav Bešker, predsjednik Društva pisaca Velimir Visković, Igor Mandić, Ivan Grubišić, Marin Jurjević, i drugi.
Uvodni članak  prvoga broja tog časopisa spominje Domovinski rat kao ”bratoubilački rat”, a  među najvažnijim ”događajima znanstvenika” koje je   firma ”Demokratska misao-Novi plamen” proizvela (osim Josipovićevog izbora za predsjednika Republike), bio je u Zagrebu forum  pod naslovom ”Participacija  i samoupravljanje” u suradnji sa švedkom Lijevom partijom, minornog značaja u toj zemlji. Vänsterpartiet u Švedskoj  surađuje danas  s ekološkom Zelenom strankom, s radikalnim feminističkim udrugama  i sačinjava Crveno-zelenu koaliciju. U njenom programu je kao konstanta, borba protiv NATO-a.
Uz djelatnost Josipovićevih suradnika, mnoge začuđuje i povezanost te tematike s pregovorima Kosor-Putin, koji su ostali u tajnosti. Također je zagonetna odluka predsjednice Vlade, da zadrži g. Vukelića na čelu ministarstva Obrane, koji  svakako mora sudjelovati u NATO-vim poslovima. Ovaj ministar zaista o modernim vojnim znanostima nema pojma, njegove rane životne godine proveo je u okruženju neprijateljski raspoloženom prema NATO-u, Hrvatska vojska je sada kad je on na ministarskoj odgovornosti ispod standarda opremljenosti i proračunskih sredstava, a sam ministar nije riješio osobno teško pitanje svoje  izravne ili neizravne odgovornosti u ogromnoj financijskoj aferi Brodosplit. Za NATO, ministar kojega premijerka uporno gura u NATO-ve krugove, samo može biti sugovornik ograničenoga povjerenja.

Najsposobniji udbaši i kosovci spremni su za Sarajevo

Nakon što je Stjepan Mesić s Josipom Manolićem i Vesnom Pusić osmislio Igmansku inicijativu, preuzeli su realizaciju tog projekta mnogo civiliziranji političari. Tako će se 29. i 30. svibnja u Sarajevu održati skup velikih redatelja nove Jugoslavije, gdje će Zoran Pusić postaviti osnovne metodologije stvaranja te konfederacije pod vodstvom Srbije, a u okviru Zapadnoga Balkana. Josipović će predstavljati Hrvatsku.
Među  točkama dnevnoga rata, nači će se snažnije financijska potpora Hrvatske Srbima koji su napustili Republiku Hrvatsku, jačanje ustavnosti  Republike Srpske, te jedinstveni  nastup ”država Zapadnoga Balkana” (već je  potpuno nametnut pojam te izmišljene gepolitičke jedinice Srbija-Bosna i Hercegovina-Crna Gora-Hrvatska pod tim zajednićkim imenom) u odnosima s Europskom unijom. Na narednoj konferenciji  koja će se odigrati također u Sarajevu 2. lipnja,  će se pojaviti ruski predsjednički vrh i EU. Na toj drugoj konferenciji će se zapravo ta još neformalna Balkanska Konfederacija predstaviti  Europskoj uniji i Rusiji kao jedinstveni blok, spreman na poslušnost.
Prema vijestima iz Sarajeva, već pristižu u taj grad najsposobniji agenti KOS-a i UDBE iz Zagreba, Beograda i Podgorice, kako bi pružili svojim predsjedavajučima djelotvornu logističku i sigurnosnu infrastrukturu. Istovremeno, postoje komentari u ljubljanskim  političkim krugovima o tome kako  još jednom, Slovenija odbila sudjelovati u Igmanskoj inicijativi, a razloga su dva. Na prvom mjestu, Predsjedništvo i Vlada Republike Hrvatske i Boris Tadić, dogovorili su da će srpska strana preuzeti činjenično vodstvo Igmanske inicijative. To Slovencima nije drago jer osim što oni ne će uči u Balkansku Konfederaciju, za sada nemaju jasnu sliku o Tadićevim krajnjim namjerma.
A drugi veliki razlog za slovensko propuštanje tih summita jest to da će na globalnom planu jedno od glavnih zadataka i prve i druge konferencije u Sarajevu biti potkapanje  NATO-ve strategije na Jugoistoku Europe, na Kavkazu i Mediteranu. Nije samo ruska nazočnost na drugoj od spomenutih konferencija usmjerena prema tom cilju: u samoj Europskoj uniji postoji podmukli otpor prema planovima te obrambene organizacije, i to je danas jedna od najvećih briga u Pentagonu. Zabrinutost je oko toga  upravo toliko velika, koliko je i ona koju prouzročuje svakodnevni porast vojne ruske ekspanzije od Artika do Venezuele i od Kavkaza do Crnoga mora. Možda bi u NATO-u bili smirenjiji, kad bi im bio poznat sadržaj razgovora premijerke Jadranke Kosora s Borisom Putinom, pa razgovora Ive Josipovića i Stjepana Mesića s Putinom i Medvedevom, ili pregovora manje poznatih ruskih izaslanika, koji sve češće obilaze zagrebačke državne urede. Zapravo, možda bi u NATO-u bili još zabrinutiji kad bi sve pojedinosti o tome znali.
(hrvatski-fokus.hr)

Autor:Zvonimir Despot

Bivši šef države Stipe Mesić svašta je svih ovih godina trabunjao o povijesti, posebice o Drugom svjetskom ratu, Titu i komunizmu. Trabunjao jer su njegove povijesne priče ne samo posve neutemeljene na dokumentima i činjenicama, nego su uvredljive i za sve nevine žrtve komunizma. Ali i uvredljive za sve ozbiljne, objektivne, neispolitizirane i neopterećene povjesničare koji su dosad napisali i objavili metre članaka i knjiga na te teme, a da je po Mesiću sve to bi očito trebalo spaliti na lomači. No, sad je prešao svaku normalnu ljudsku i civilizacijsku mjeru! Njegova tumačenja postaju nakaradna i opasna! Kao gost predavač u zabočkoj Gimnaziji A. G. Matoša održao je danas sat povijesti. Govorio je o istinama i zabludama o ustašama i partizanima, nacizmu, NDH, Titu…
Pa je, između ostaloga, rekao o zločinima partizana i komunista 1945. godine: „Najkraće rečeno, mnogi, ne svi, postali su žrtve osvete. Osveta je nažalost bila prisutna diljem Europe. Optužuju me da negiram ili različito tretiram zločine ovisno o tome jesu li ih počinili partizani ili ustaše. Ne pravdajući bilo koji zločin, upozoravam da su zločini koji su počinili nacifašisti bili takvi, da je bilo nemoguće izbjeći osvetu. S manipulacijama s kojima se danas susrećete, a TV nudi krivotvorine, na kioscima također možete pronaći krivotvorine, žele vas uvjeriti da su ustaše bili dobri jer su bili Hrvati“. Tezu o neminovnosti osvete potkrijepio je nekim primjerima pokolja nedužnih, govorio je i o alatima za mjerenja lubanja, noseva, razmaka između očiju itd., alatki koje su nacisti koristili pri pokušaju da one koje su porobljavali zbog pljačke i teritorijalnih pretenzija prikažu kao nižu, a sebe kao arijevce nadljudskih osobina.
I onda je nastavio o Titu: „Antifašizam je plemenito ljudsko opredjeljenje stremljenja za slobodom pojedinca i naroda, a na našim je prostorima neodvojiv od komunističkog pokreta i neodvojiv od Josipa Broza Tita. On je za mene povijesna ličnost, neodvojiva od pokreta antifašizma, koji je izvorno nepolitički pokret i izraz stremljenja ka slobodi. Da nije bilo pokreta kojeg je vodio, jedinstvenog po organizaciji u tadašnjoj Europi, Hrvatske ne bi bilo jer bi se ona prema dogovoru saveznika u Jalti ‘utopila’ u Kraljevini Jugoslaviji. Što bi se tada dogodilo s Hrvatima? Dovoljno je reći da je kralju Petru ministar obrane bio Draža Mihailović. Da Hrvati nisu završili rat na strani pobjednika, postali bi tek povijesna činjenica, kao Iliri, Tračani ili Kelti…Istini treba pogledati u oči. Bilo je zločina, ali to ne mijenja karakter antifašizma. Republika Hrvatska je stvorena u NOB-u, a obranjena u Domovinskom ratu… Tek kad se raščisti s neistinama i povijesnim revizionizmom, kojeg od ‘90-ih naovamo najbolje ilustriraju neki naši udžbenici iz povijesti, moći ćemo se konačno okrenuti sadašnjosti i budućnosti“.
Zaista, ako je i od Mesića, previše je!!! Njegova naklapanja o povijesti izvan svake pameti su! Ali da ne ispadnem ustašoid, desničarsko smeće i tko zna koja prizemna vrsta, kako Mesić voli oslovljavati one koji kritiziraju njegove nakaradne poglede na prošlost, poslužit ću se slovenskom kolegicom, njihovom najboljom povjesničarskom za to razdoblje dr. Jercom Vodušek Starič. Što će njoj pripisati ne znam, ali ne može biti ustašoitkinja i desničarka, kad su joj otac i majka bili partizanski prvoborci! Ona je prije nekoliko godina objavila knjigu, koju imamo i u hrvatskom priojevodu, pod nazivom „Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.“. U njoj je jasno označila ciljeve jugoslavenskih komunista u Sloveniji koji su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu maskirali lažnim imenom pokreta “Osvobodilna fronta”, i iste takve ciljeve hrvatskih i srpskih komunista u Hrvatskoj koji su oružanu borbu maskirali identičnim lažnim imenom tako zvanog “Narodnooslobodilačkog pokreta”. Ona je na izvornim dokumentima objasnila kako su jugoslavenski komunisti svoje ciljeve ostvarili na kraju rata kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast i obranili svoj totalitarni režim vlasti. Ona navodi da jugokomunisti prema “klasnom neprijatelju”, i prema političkim protivnicima, koje su sami određivali i žigosali, nisu imali nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a zasnivale su se na revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju valja efikasno i trajno eliminirati (zatrti, ubiti). Ideologija stalne i beskompromisne “klasne borbe” bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće za progon, “preodgoj” i ubijanje nedužnih ljudi. Partizani (titoisti) prakticirali su krvavu borbu za vlast. Ona je uvjerljivo skinula krinku čovječnosti s proklamacija jugoslavenskih lažnih antifašista, “boraca za slobodu, pravdu i jednakost”. Proklamirana borba partizana za oslobođenje od fašizma bila je u stvarnosti, u vrijeme kada su titoisti preuzimali vlast na području bivše Jugoslavije, na koncu rata, pretvorena u borbu Komunističke partije Jugoslavije za vlast. Osnova je bila u tome da, tko se partijskom revolucionarnom cilju suprotstavio, bio je uklonjen, bez obzira na kojoj se strani borio u Drugom svjetskom ratu – na tzv. “oslobodilačkoj” ili navodno “kvislinškoj”. Na više mjesta u knjizi naglasila je da je Titova Jugoslavija išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije. Organi koje su jugokomunisti formirali u završnici rata bili su posve jednaki onima što su joj bili uzor: kako tajna policija (Čeka – Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom ulogom u likvidiranju oporbe tako zvanoj “socijalističkoj” revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena armija – Jugoslavenska armija). Odluke koje su jugokomunisti donosili bile su sadržajem doslovce jednake svojim uzorima u lenjinističkom i staljinističkom zakonodavstvu i teoriji. Zapadni saveznici su još za vrijeme rata, u posljednjoj njegovoj fazi, unatoč tome što su ratni sukobi još trajali, upozoravali svog saveznika Tita na nepoštivanje poznate 4. točke o pravima i slobodama čovjeka (riječ je o točkama što ih je 1941., kao jedan od ciljeva u ratu, formulirao Roosevelt), koja govori o pravu na život bez straha. I tako dalje, i tako dalje…
Evo još nekih njezinih opservacija: „Današnju diskusiju ne bi trebalo voditi oko brojki, premda su one važne, naročito za ljude koji imaju nekoga u tim grobištima. Diskurs treba osoviti oko pitanja zašto se sve dogodilo, tko je to i iz kojih motiva počinio, zašto su ljudi bježali, koje su ih okolnosti na to natjerale… Iz takve će rasprave izaći pitanje krivnje, a potom sve treba racionalno i s puno humanog i profesionalnog osjećaja objediniti u povijest… Nama povjesničarima toliko su predbacivali da smo dio politike ili apologeti partije – moja je generacija počela raditi još u socijalizmu – da se povjesničari još uvijek, nekad i previše, trude oko izvora, a manje oko interpretacije. Kao da se boje svog građanskog, etičkog stava. Kad studentima govorim o tome, ne mogu naći druge razumljive formule osim one biblijske o ‘Deset zapovijedi’, iako nisam čak ni krštena. Kažem im: ‘Kad vam bude teško, sjetite se da postoji neko osnovno pravilo odnosa među ljudima, koje se ne krši ni u ratu’. To bi povjesničare trebalo voditi, kao i civilizacijski standardi vremena u kojemu se nešto događalo. Ono je vrijeme, naime, već posjedovalo međunarodne norme o ljudskim pravima i međunarodne norme o zločinima protiv čovječanstva, i svatko je mogao znati da će se njegova djela procjenjivati prema tim normama… Kad netko pokušava reći da komunizam nije totalitarizam, pa kaže da su komunisti ipak bili antifašisti i imali nekakvo moralno pravo pa ubijali jer su žrtve bile krive – s tom teorijom nešto nije u redu. Neostaljinizam je u tome da smo uvijek spremni govoriti o svim ružnim stvarima fašizma i nacizma i njihovih suvremenih inačica, pa i Busha i svega lošeg u današnjem svijetu, ali – osim u nekome drugom, opet bijesnom političkom kontekstu – nismo sposobni razmotriti što je to komunizam zapravo bio. Je li ustaštvo, domobranstvo ili HSS imalo ikakve veze s čišćenjem od 1944. do 1946, kod nas? O tome nismo sposobni raspravljati, nego sve propagandno strpati u antifašizam, kao što je činio i Staljin poslije Drugog svjetskog rata.”
A kad je pitanje Titove odgovornosti, sve pozivam da pročitaju intervju sa svjetski poznatim i priznatim pravnim stručnjakom dr. Mirjanom Damaškom u mojoj knjizi “Tito-tajne vladara”. Evo najglavnijih dijelova:
“Već dvadesetak godina Titova odgovornost za masovna pogubljenja zarobljenika i civila u svibnju 1945. predmet je žučnih rasprava i svađa. Postoji mišljenje da se današnji zahtjevniji kriteriji za ocjenu njegove odgovornosti razlikuju od onih iz 1945., a da su samo potonji mjerodavni za ocjenu Bleiburga i s njime povezanih okrutnosti. Prema tom mišljenju, Titova kaznenopravna odgovornost uopće ne dolazi u obzir po tim vremenski mjerodavnim kriterijima.
– S tim se mišljenjem slažem samo u pogledu tvrdnje da je za pravnu prosudbu o tome je li Tito kazneno odgovoran mjerodavno pravo koje je vrijedilo u vrijeme kad su masakri počinjeni. To se pravo primjenjivalo nakon rata u procesima protiv ratnih zločinaca, ali samo prema onima koji su pripadali poraženim državama, iako su i pobjednici, a posebno sovjetska armija, počinili teške ratne zločine. Sudovi u Nürnbergu i Tokiju bili su sudovi pobjednika, pa se pomanjkanju simetrije u progonu ne treba čuditi. No, pustivši po strani nepremostive političke zapreke nepristranoj primjeni međunarodnog kaznenog prava, nema sumnje da je ono vrijedilo i za ocjenu kaznene odgovornosti pobjednika kojima je pripadao i Tito. U mišljenju koje ste naveli pogrešna je, međutim, tvrdnja da mogućnost njegove kaznene odgovornosti postoji jedino po kriterijima suvremenog prava. Sve da su u Bleiburgu i na nekim drugim mjestima bez sudskog postupka bili pogubljeni samo nacistički zločinci, a to nije bio slučaj, ta okolnost ne bi isključivala mogućnost da se po onodobnim propisima utvrdi Titova kaznena odgovornost.
Govorite o “mogućnosti” da se Titova kaznena odgovornost utvrdi. Možete li reći nešto konkretnije o uvjetima pod kojima bi ona de facto postojala?
– Prema suvremenome međunarodnom kaznenom pravu mogao bih sasvim kratko obrazložiti tvrdnju da ti uvjeti postoje. Dijagnoza pravne situacije iz 1945. nije, međutim, jednostavna i zahtijeva opširnije obrazloženje. Međunarodna kaznena sudbenost bila je, naime, još u povojima, pa neki uvjeti o kojima ovisi odgovor na vaše pitanje nisu još bili izričito i jasno formulirani. Ne znam ima li smisla da vas zamaram podrobnijim pravnim rasuđivanjem.
Biste li mi mogli dati barem skicu tog rasuđivanja?
– Prvo je pitanje jesu li po tadašnjem pravu masovne izvansudske likvidacije ratnih zarobljenika i civila bili ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. U slučaju potvrdnog odgovora, treba onda ispitati bi li se odgovornost za njih mogla pripisati Titu.
Što se prvog pitanja tiče, ima ih koji tvrde da te masovne likvidacije nisu bile ratni zločin, jer su se dogodile tek nakon završetka rata. Nema rata, kažu ti komentatori, pa nema ni ratnih zločina. S tim u vezi oni često spominju 9. svibnja kao kraj rata iako su posljednje kapitulacije trupa na području bivše Jugoslavije potpisane tek 15. svibnja. Osim toga, ne treba zaboraviti da se u međunarodnom pravu normalno uzima da rat završava ratifikacijom mirovnog sporazuma, a ne kapitulacijom. No sve da je u kritično vrijeme rat već bio dokrajčen, ta okolnost nije odlučujuća za postojanje ratnih zločina. Onodobna pravila o tretmanu ratnih zarobljenika vrijedila su, naime, sve do konačne repatrijacije zarobljenih, a povreda tih pravila proglašena je u Nürnbergu ratnim zločinom. Mogao bi netko reći da se repatrijacija dogodila prije pokolja, to jest nakon što su Britanci predali hrvatske i slovenske zarobljenike Jugoslavenskoj armiji. No Ženevska konvencija iz 1929. zamislila je repatrijaciju kao predaju zarobljenih onoj strani za koju su se borili, a ne strani protiv koje su se borili. To zato što u potonjem slučaju ostaju sve opasnosti nečovječnog postupanja koje je Konvencija htjela spriječiti. Za taj i druge nepredviđene slučajeve vrijedila je, međutim, takozvana Martensova klauzula, koja zahtijeva da se pitanja koja nisu izričito regulirana međunarodnim ugovorima o ratnom pravu moraju rješavati u skladu s “elementarnim zahtjevima čovječnosti”. Postupci pak kojima su hrvatski i slovenski zarobljenici bili izloženi nakon predaje JA poklapali su se potpuno s nehumanim postupcima za koje je njemačka soldateska odgovarala u sudskim postupcima i to nakon utvrđivanja individualne krivnje.
Pogrešno je i mišljenje da su izvansudske likvidacije zarobljenih bile dopuštene, jer su pogubljene osobe bile „odmetnici”, „teroristi” i „narodni neprijatelji”. Tome se opet protivi Martensova klauzula, čija je namjena bila da se spriječe nečovječni postupci prema tzv. „protupravnim borcima”, to jest osobama koje se formalno nisu mogle smatrati ratnim zarobljenicima. Izvansudskim pogubljenjima protivili su se, uostalom, i propisi samih antifašističkih vlasti doneseni na oslobođenom teritoriju. No pretpostavimo, argumentacije radi, da su se ustaški zločinci smjeli bez daljnjega likvidirati. Ostaje činjenica da su među pogubljenima bili i brojni domobrani regrutirani protiv svoje volje u kvislinšku vojsku, pa im se ni po Fočanskim propisima nije moglo imputirati da su narodni neprijatelji. Broj tih domobrana, čak ako isključimo Slovence, uvelike je premašio broj pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici.
Sve u svemu, treba zaključiti da su u Bleiburgu i s njime povezanim događajima na groteskan način povrijeđena ne samo moralna pravila nego su počinjeni i teški ratni zločini po onda važećem međunarodnom kaznenom pravu.
Spomenuli ste i zločine protiv čovječnosti.
– Ti su zločini također bili predviđeni u Londonskom sporazumu o Međunarodnom kaznenom sudu u Nürnbergu. No za razliku od prava koje je danas na snazi, morali su biti izvršeni „u svezi” s ratnim zločinima. Budući pak da su, kao što sam rekao, u Bleiburgu bili počinjeni ratni zločini, masovna izvansudska pogubljenja civila mogla su se podvesti pod pojam zločina protiv čovječnosti.
Što je onda s Titovom odgovornošću?
– Ta je odgovornost po onodobnom međunarodnom pravu neosporna, iako njezin konkretni pravni oblik ovisi o nepoznatim činjenicama. Najteži oblik te odgovornosti postojao bi da je Tito neformalno izdao naredbu za likvidacije. Ta mi činjenična hipoteza ne izgleda vjerojatnom zbog nekih njegovih naredbi Glavnom štabu JA iz svibnja 1945. godine. No prema propisima koje su primjenjivali sudovi u Nürnbergu i Tokiju, bilo je dovoljno za odgovornost zapovjednika njegovo znanje o zločinima podređenih te njegov propust da spriječi zločinačke postupke trupa pod njegovom kontrolom. Taj se oblik odgovornosti izjednačavao s odgovornošću neposrednih počinitelja zločina, pa su neki njemački i japanski generali po toj osnovi osuđeni na smrtnu kaznu. Svakome pak koji poznaje ustrojstvo vlasti u Titovo vrijeme, teško je povjerovati da su mu kao predsjedniku vlade, Vrhovnom komandantu i vođi Komunističke partije bile nepoznate likvidacije i nečovječni postupci prema zarobljenicima, već i zato jer su se događali od svibnja pa sve do u jesen 1945. godine. Postoji na kraju još jedan mogući oblik Titove kaznene odgovornosti, koji se sastoji u tome da je propustio kazniti počinitelje ratnih zločina nakon što je za njih doznao. O tome da je Tito za te zločine barem naknadno doznao ne bi uopće smjelo biti spora. Poznato je i to da počinitelji zločina i njima nadređeni nisu bili kažnjeni. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je u nekoliko presuda da je taj oblik odgovornosti postojao već 1945. godine. Potaknut slučajem Blaškić, osporio sam to stajalište u stručnoj literaturi tvrdeći da je propust kažnjavanja kao oblik odgovornosti novina Haaškog suda. Moj glas je, međutim, ostao glas vapijućeg u pustinji.
Zapažate li kako se u Hrvatskoj posljednjih godina veliča Titova uloga?
– Zapažam to, kao što zapažam i usporedne pojave u Rusiji, gdje su se odnedavna proširile simpatije prema Staljinu. Nostalgije za diktatorima imaju brojne uzroke, od kojih je jedan žaljenje za vremenom kad su države koje su ti autokrati stvorili bile važne na svjetskoj pozornici. Sadašnji čelnici u državama sljednicama moraju se zadovoljiti skromnijim, katkad sasvim patuljastim ulogama. Mlađim hrvatskim naraštajima nedostaje i osobno iskustvo o okrutnostima kojima su bila prožeta prva dva desetljeća Titova režima, o suzbijanju slobode zbog njegovih totalitarnih ambicija i zbog moći njegovih tajnih službi. Malo je tim naraštajima poznata i brutalnost kojom su dokrajčeni ne samo Hrvatsko proljeće nego i liberalna strujanja u Komunističkoj partiji Srbije. Jedno je steći znanje o tim stvarima, a drugo osjetiti ih na svojim leđima. Starije generacije Titovih simpatizera često se pak usredotočuju na vrijeme njegove vladavine kad je Jugoslavija zbog razmjernog blagostanja i određene slobode bila predmet zavisti građana drugih socijalističkih država. Neki su, osim toga, uistinu uživali u raskoši kojom se okruživao i voljeli su njegovu pompoznost. Ja sam pak za njegove rane vladavine nagomilao dosta bolnih iskustava iako se nisam aktivno bavio politikom. Ta su me iskustva učinila imunim na nostalgiju za njim.”
Sad su zaista sve maske pale! Pametnome dosta!

pise:Zvonimir Despot

Nema ništa od nove pravednosti. Uostalom, to je ionako bila floskula za široke narodne mase

Ivo Josipović svoju je kampanju temeljio na novoj pravednosti. Od nje, međutim, nema ništa, a ionako je to bila najobičnija floskula za široke narodne mase. No na tome je osvojio dobar dio glasova. Ali glasove nije dobio za nešto drugo što kampanjski sad nameće, a to je neka nova povijest po njegovoj mjeri. Dosad je tjerao svoju povijest o Bleiburgu, Drugom svjetskom ratu, Titu i komunizmu, pri čemu je posve autističan na povijesne činjenice, koje ne treba možda poštovati Josipović građanin, ali na njih bi trebao biti osjetljiv Josipović predsjednik. On je to objasnio kao neku svoju političku povijest, kao da ona može biti drukčija od stvarne povijesti. I nije trebalo dugo da s tom svojom političkom poviješću zaore i po Domovinskom ratu. Duhovi su se u zemlji uzbunili na njegov govor u parlamentu BiH koji uvelike treba odobriti, kao što valja odobriti poklon svim žrtvama, ali je sporan detalj oko uloge hrvatskih politika 90-ih prema BiH, što je on uopćio i 
uzrokovao tešku političku krizu.

No nekako je iz vidokruga gotovo svima u žučnim raspravama izmaknulo ono što je on izjavio malo poslije u Pečuhu, u društvu sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem. Ondje je, na novinarsko pitanje da prokomentira to što mu HDZ zamjera što nije osudio onodobni srbijanski režim, nego hrvatski, Josipović izrazio uvjerenje da dolazi vrijeme u kojem će politički predstavnici svih naroda priznati pogreške koje su se dogodile te je ustvrdio da pogreške nije činio samo jedan narod ili država, nego je to bio “konglomerat loših politika koje su zemlje s područja bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat”. I baš u isti tren, u američkom “The Wall Street Journalu”, Tadić objavljuje svoj članak u kojemu, uz ostalo, piše kako je Srbija “pokazala hrabrost da bude prva koja će se ispričati za gnusne zločine koje su počinile sve strane u jugoslavenskim građanskim ratovima”.   Je li Josipović svjestan da iznosi tezu koju stalno propagira srbijanska politička elita, ali i neki naši domaći krugovi, parapolitičke udruge i pojedinci, među njima i neki glasni povjesničari, koji su za to da političari ne smiju ostaviti povijest povjesničarima, da nema govora o agresiji, nego da su svi krivi i da je to bio građanski rat? Čemu onda Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i metri knjiga dokumenata koji nipošto ne mogu potkrijepiti Josipovićeve teze, a još manje Tadićeve? To više nije samo politička nekorektnost nego i licemjerje jer je posve u suprotnosti s onim što je Josipović trubio u svojoj kampanji. Je li Josipović zaključio da kod kuće nema karizmu kako bi utjecao na društvene promjene pa se prebacio na „region“, kako to stalno tepa vječni Budo Lončar?   Josipović se hvali kako mu plješću EU i SAD, i naravno da će pljeskati njemu i Tadiću, jer je svima njima cilj užaren krumpir BiH i „regiona“, u kojem su svih ovih 20-ak godina pokazali totalnu nesposobnost, prebaciti na same države. I sad su njih dvojica mirotvorci, samo što mirotvorstvo počinju zidati na krivim temeljima, na povijesnoj neistini. Tadiću to treba jer Srbija nikad neće priznati da je bila agresor, a ispada da se Josipović više savjetuje s Tadićem nego s Jadrankom Kosor, s kojom ga na to obvezuje i Ustav. K tome, otkazao je odlazak avionom na pokop poljskoga predsjednika a da se nije konzultirao s Vladom, pa će Hrvatska biti ondje bez svojih najviših političkih dužnosnika iako su njegovi kolege iz susjedstva sjeli u automobile. To je prava nacionalna sramota! Kad se svemu tome doda i nastavak njegove kampanje oko registra branitelja i povlačenja tužbe za genocid, Josipović ne generira zajedništvo, okupljanje, nego svađu i razdore!  Tko više spominje krizu, jasno gospodarsku?

“Ovaj poziv znači da je prepoznata pozitivna hrvatska politika prema susjedima, a ujedno je i potpora Hrvatskoj na europskom putu budući da smo u godini kada završavamo pregovore”, rekla je premijerka u izjavi hrvatskim novinarima uoči sastanka.

Ako budu prigode, na sastanku ću dati potporu da BiH dobije Akcijski plan za članstvo (MAP) NATO saveza, rekla je premijerka, naglasivši kako je to u hrvatskom strateškom interesu budući da podupire cjelovitu BiH s tri konstitutivna naroda i ustavnom obavezom zaštite onog hrvatskog.

Premijerka je dodala kako je odlično što se ova večera poklapa s godišnjicom ulaska Hrvatske u NATO i dodala da na njoj očekuje puno “važnih pitanja i odgovora” te razmjenu iskustava o sigurnosnom stanju u regiji.

Obama će večeras u rezidenciji američkog veleposlanika u elitnoj praškoj četvrti organizirati sastanak sa šefovima država ili vlada 11 savezničkih zemalja srednje i istočne Europe, među kojima je i premijerka Kosor. Tema će službeno biti europska sigurnost, a neslužbeno, po pisanju medija, Obama će saveznike uvjeriti da poboljšanje odnosa s Rusijom ne znači zanemarivanje političkih i sigurnosnih interesa pozvanih zemalja.

Bit će to nakon godinu dana prvi susret Obame s nekim od najviših čelnika hrvatske države. Američki je predsjednik u travnju 2009., povodom primitka Hrvatske u NATO, razgovarao s tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerom Ivom Sanaderom na summitu Saveza u Strasbourgu. Nova premijerka niti novi predsjednik Ivo Josipović nisu se dosad susreli s američkim predsjednikom.

Hrvatska je ovim pozivom, koji je pismeno došao iz Bijele kuće na adresu hrvatske premijerke, ušla u krug deset zemalja koje su u NATO primljene u razdoblju od 1999. do 2004. godine i s kojima se redovito održavaju konzultacije o europskoj sigurnosti.