(http://hakave.org)Donosimoznanstveni članak iz Časopisa za suvremenu povijest nizozemskog povjesničara Jamesa J. Sadkovicha, svrha kojeg je identifikacija nekih prepreka na koje su nailazili dr. Franjo Tuđman i njegova vlada u cilju da stvore hrvatsku državu. Autor smatra da se teze o tome da je Tuđman vodio dvostruku politiku i da je želio s Miloševićem podijeliti Bosnu i Hercegovinu temelje na nerazumijevanju njegovih ideoloških pogleda i politike te stvarnosti 1990-ih. Sadkovich piše i da je Tuđman inzistirao na suradnji s hrvatskim Srbima, ali nije želio srpskim pobunjenicima dati četvrtinu hrvatskoga državnog teritorija. Tuđmanov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata – zaključuje dalje Sadkovich, i nastavlja – ali je također svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice. Svojim glavnim ciljevima proglasio je stvaranje suverene Hrvatske i njezinu reintegraciju u Europu. Dosljedno je težio suradnji s političkim vođama u susjedstvu i s međunarodnom zajednicom. Želio je izbjeći građanski rat, a nakon njegova izbijanja tražio je rješenja kako bi se sukobi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini okončali. Nije spletkario kako bi uništio Bosnu i Hercegovinu. On je težio političkim odnosno diplomatskim rješenjima, a vojne akcije poduzimao je nevoljko.

U nastavku donosimo dvije cjeline znanstvenog članka s poveznicom na cijeli tekst članka u izvornom obliku.

Revizija kao uobičajena pojava u historiografiji

Američki znanstvenik Harold Lasswell u svojem djelu, koje predstavlja klasičnu studiju načina promidžbenog djelovanja, primijetio je ono što bi se moglo primijeniti na znatan dio onoga što se pisalo o ratovima koji su izbili nakon raspada socijalističke Jugoslavije. “Primitivan čovjek”, napisao je Lasswell, “nadvladan katastrofom, posvuda traži žrtvenog jarca i mesiju. Žrtveni jarac je osoba koja ga je survala u katastrofu, a mesija osoba koja će ga iz te katastrofe izvući. Povijest je priča o borbi vragova i spasitelja”. Većina onih koji su pisali o ratovima na području bivše Jugoslavije zaista su tragali uzduž i poprijeko za žrtvenim jarcima i mesijama, a postojeća historiografija o toj temi pokazuje njihove napore da ih pronađu. Neki su zaključili da bi Franjo Tuđman trebao biti žrtveni jarac, ali drugi ustrajno u njemu gledaju mesiju. Ovo je jasan poka¬zatelj ne za to da se odgovor nalazi negdje između ove dvije krajnosti, nego da još uvijek ponavljamo površne ocjene kada je riječ o kompleksnoj stvarnosti.

Franjo Tuđman bio je žrtveni jarac za one Hrvate koji su vjerovali da je on ugušio demokraciju u Hrvatskoj i urotio se sa srpskim vođom Miloševićem kako bi podijelio Bosnu i Hercegovinu. Mnogi strani promatrači složili su se, a u tom smislu tipičan je komentar jednog znanstvenika, da su Tuđman i njegova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) “očijukali s idejama koje su se prije povezivale s ustaškim pokretom”. Ovo negativno viđenje Tuđmana i HDZ-a usavršeno je tijekom ratova koji su izbili raspadom Jugoslavije. Takvo viđenje Tuđmana kasnije je popularizirao britanski BBC, a njemu je bio naklonjen i Ured tužitelja Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je Tuđmana označio vođom “udruženog zločinačkog poduhvata”.

Zapravo tek započinjemo shvaćati kako je nastala samostalna Hrvatska i koju je ulogu u njezinu nastanku imao Franjo Tuđman. Tek je sada dostupno više izvora, a od događaja iz ranih 1990-ih dijeli nas nešto veći vremenski odmak. Drugim riječima, ulazimo u razdoblje pisanja povijesti u kojem kritički ocjenjujemo, a ne samo ponavljamo ono što je do sada napisano, a zatim ponavijano. Takva historiografska “revizija” prijeporna je djelatnosti, bez obzira o kojoj je temi riječ. No, ona je nužna ako želimo ispraviti pogreške koje nedvojbeno označavaju trenutnu historiografiju, a ona, kako primjećuje Mark Pinson, nije “konvencionalna akademska povijest”, nego puno više “pisanje povijesti pod utiskom trenutnih događaja”. Smatram da će se tijekom takve provjere i revizije naših trenutnih interpretacija puno toga što smo smatrali istinitim pokazati mitom i legendom, kao i da će se naša ocjena Franje Tuđmana izmijeniti. Također se nadam da ćemo otkriti kako je ono što je pisano i ponavljano predstavljalo bitnu prepreku koju su Tuđman, hrvatske vlasti i Hrvati općenito morali svladati kako bi stvorili održivu hrvatsku državu.

Međunarodne prepreke

Međunarodni čimbenici su tijekom 1990. i 1991. igrali važnu ulogu u jugoslavenskoj krizi i raspadu te države. Milan Kučan smatra da oni snose znatan dio odgovornosti za tijek događaja u tom razdoblju. Zapadne vođe bile su odlučne spriječiti raspad Jugoslavije, smatrajući da bi njezin nestanak mogao biti uvod u raspad Sovjetskog Saveza, što su željeli spriječiti. Zato su podržavali Antu Markovića, pokušavali ignorirati Tuđmana i Kučana i željeli primiriti Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića. Napadi srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, uključujući i one koje su stigle iz Srbije, tumačene su u međunarodnoj zajednici kao razumljiva reakcija hrvatskih Srba na Tuđmanov nacionalistički režim. I dok su Ujedinjeni narodi i Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) pokušali spriječiti širenje sukoba, organizacije za ljudska prava usvojile su jednaki pristup prema svim sukobljenim stranama, što je zapravo ublažilo kritiku postupaka JNA i Beograda. Gojko Šušak u privatnim se razgovorima žalio da su Hrvati krivi po definiciji, dok su diplomati javno predlagali rješenja koja bi u stvarnosti dovela do okončanja sukoba u kojem bi bila priznata srpska teritorijalna osvajanja.

Čini se i da su postupci Europske zajednice, Sjedinjenih Država i Ujedinjenih naroda također išli u korist Srbima, npr. međunarodna potpora premještanju JNA iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, kao i nametanje međunarodnog embarga na uvoz oružja za sve republike bivše Jugoslavije. Tuđmanov pokušaj da u proljeće 1991. dobije potporu američkog predsjednika Georgea Busha potaknuo je Borisava Jovića da ga optuži za veleizdaju. Ovo je izazvalo uzbunu u Washingtonu pa je američka potpora Beogradu oži-vjela. U srpnju 1991. Tuđman je tražio od Konferencije za sigurnost i suradnju u Europi intervenciju kojom bi bio riješen “problem srbijanskog terorizma na hrvatskom teritoriju”. No, Europska zajednica samo je uputila diplomate kako bi odgodili proglašenje hrvatske samostalnosti i promatrače koji su moglisamo promatrati krvoproliće. Hans Van der Broek izjavio je da će Europska zajednica poštovati Helsinški završni akt, ali i da će prihvatiti dogovornu promjenu granica što se činilo kao prešutna potpora Europe srpskim pretenzija¬ma prema hrvatskom teritoriju i podjeli Bosne i Hercegovine.

I dok su Europska zajednica, Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (kasnije Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi), Ujedinjeni narodi i Sjedinjene Države bili glavni međunarodni čimbenici, njih su okruživali i drugi samostalni čimbenici, među kojima su bile nevladine organizacije, različiti stručnjaci i mediji. Pripadnici ovih skupina oblikovali su javno mnijenje, utjecali su na političke odluke i imale sklonost podržavati Jugoslaviju, Srbiju ili i jedno i drugo. Oni su također utjecali na Tuđmanove odluke. Npr. general Anton Tus smatra da je Tuđman odlagao blokadu vojarni JNA zbog pritisaka međunarodne zajednice da ne intenzivira sukob. No, međunarodno mišljenje bilo je također pod utjecajem moćnoga srpskog lobija i negativne slike Hrvatske, Tuđmana i HDZ-a izvan Hrvatske. Stoga se može zaključiti da je Hrvatska u međunarodnoj zajednici imala malo prijatelja, a čak je i Njemačka, koja je optužena da pomaže raspadu Jugoslavije, zagovarala zajednički europski pristup krizi tijekom većeg dijela 1991. Tek je bombardiranje Dubrovnika krajem 1991. pokazalo slabost argumenata onih koji su opravdavali napade Srba i JNA u Hrvatskoj. Europsko mnijenje počelo se približavati stajalištima Zagreba, ali je Njemačka ipak priznala Hrvatsku tek kada su se sve ostale članice Europske zajednice s time složile. Ali snage Ujedinjenih naroda nisu provele Vanceov mirovni plan iz siječnja 1991., pa su Srbi imali vremena učvrstiti svoj nadzor nad područjima koja su zauzeli 1991. Mirovna konferencija koja je počela zasjedati u Londonu u kolovozu 1992. pokazala se podjednako neuspješnom za završetak rata u Hrvatskoj, kao što je i Cutilheirov plan bioneuspješan u izbjegavanju rata u Bosni i Hercegovini. Tek od 1994., kada su Sjedinjene Države odlučile podržati Zagreb, Tuđman je dobio neke moćne prijatelje u međunarodnoj zajednici. Čak kada je Hrvatska imala američku potporu, američki veleposlanik u Zagreb zalagao se 1995. za mirovne inicijative koje bi dovele do stvaranja srpske države u sklopu Hrvatske.

James J. Sadkovic

PRILOG

Znanstveni članak “Franjo Tuđman i problem stvaranja hrvatske države” u formatu PDF.