Iz Hrvatskog slova prenosimo komentar Mile Persode kojim se povezuje slucaj politickoga atentata na Milana Sufflaya 1931. godine s danasnjim verbalnim napadima na predsjednickog kandidata HDZ-a dr. Andriju Hebranga. Posebni naglasak dan je nedavnoj izjavi trenutnog predsjednika Republike u Strasbourgu: “Hebrangovu pobjedu na predsjednickim izborima smatrao svojim osobnim porazom”. U komentaru se izmedju ostaloga porucuje: “Uvjereni smo kako ce gospodin Andrija Hebrang, uz potporu svih djelatnih demokratskih cimbenika, i ljudski i politicki ipak opstati, kao jedan od legitimnih hrvatskih demokratskih vodja, unatoc brutalnome verbalnome teroru kojemu je izlozen, iza kojega proviruje zli duh antisemitizma i antikroatizma”.(mm)

Od Sufflaya do Hebranga

Takozvana Jugoslavija devetnaest je vec godina mrtva, ali zivi su i medjusobno cvrsto povezani, jugoovisnici, koji pokusavaju sve moguce i nemoguce ne bi li ozivjeli toga mrtvaca koji zaudara po kultu mitoloskoga zlocina nad Hrvatima, po velikosrpstvu i cetnickome fasizmu i njihovim simbolima. Razni udbonosci i “drustveni radnici” s udbaskom logistikom na raspolaganju, i globusarske umrezenosti, jos su prijetnjom sigurnosti gradjanima i potpunoj narodnoj slobodi i demokratskim ustanovama drustva kao cjeline.

Politicko-masmedijske snage postkomunistickoga totalitarizma i neprikrivene ovisnosti o bivsoj jugodiktaturi i o Beogradu kao njezinu sredistu, nastavljaju se zestoko obracunavati, zasada uglavnom samo verbalno, s hrvatskom nacionalnom samobitnoscu i suverenoscu, pa tako i s hrvatskom demokratskom drzavom, uspostavljenom godine Gospodnje 1990. temeljem svibanjskoga svenarodnoga plebiscita za civilizacijske vrijednosti Zapada i zatim obranjenom pred monstruoznom (jugo)srpskom ratnom agresijom, pokrenutom i koordiniranom iz Beograda protiv Hrvatske i hrvatstva vec u kolovozu iste godine.

Njihov obracun s nama, s Hrvatima i Hrvatskom, s biti samom hrvatske povijesti, najzornije se zrcali u njihovu osmisljenomu ocrnjivanju Domovinskoga rata, pobjednicke nacionalno-osloboditeljske hrvatske vojske i prvoga hrvatskoga Predsjednika, odnosno u krivotvorenju povijesne istine o Hrvatskoj kao zrtvi velikosrpskoga osvajackoga pohoda. Hrvati, u komunistickoj i protuhrvatskoj “Jugoslaviji” zrtve democida, danas su izlozeni nasrtljivim pokusajima obnove jugo-staljinisticke prakse kulturocida i memoricida, “direktivnoga” misljenja, pisanja i djelovanja.

Jugofasisti su nekoc u Zagrebu ubili, s odobrenjem samoga srpskoga kralja Aleksandra Karadjordjevica, maljem i motkom nasmrt zatukli, hrvatskoga politickoga slobodara, starcevicanskoga pravasa, i intelektualca dr. Milana Sufflaya, a u danasnjemu je Zagrebu zrtvom totalitaristicke politicko-masmedijske klevetnicke kampanje trenutacno postao takodjer politicki hrvatski slobodar i intelektualac dr. Andrija Hebrang, hrvatski politicar zauzet za vrijednosti demokracije i slobode.

Fizicku likvidaciju Milana Sufflaya, demokratskoga borca za hrvatsku slobodu i dostojanstvo covjeka, izvrsili su, u monarhofasistickoj “Jugoslaviji”, pripadnici organizacije “Mlada Jugoslavija”. U demokratskoj Hrvatskoj, organizirano verbalno politicko “ubijanje” Andrije Hebranga, takodjer demokratskoga borca za hrvatsku slobodu i dostojanstvo covjeka, javno obavljaju pripadnici mocnoga politicko-medijskoga “vucjega copora” i takozvane “intelektualne agenture” UJDI-jevskoga pravca.

Cijena osobnoga svjedocenja istine u ljubavi za svoju zemlju i narod, na koje se odlucio Hebrang, ovdje se jos uvijek skupo placa. Iza politickoga atentata na Sufflaya stajao je – legalni kralj, a iza masmedijskoga udara na cast i dostojanstvo dr. Hebranga, na njegov moralni i intelektualni integritet, stao je, kako tvrde svi oni koji stignu procitati bar dnevne novine i prepoznavati znakove (ne)vremena – nelegitimni predsjednik.

Uostalom, ovaj je posljednji nedavno u Strasbourgu izjavio da bi “Hebrangovu pobjedu na predsjednickim izborima smatrao svojim osobnim porazom” (Jutarnji list, 8. srpnja). Dakle, aktualni je hrvatski predsjednik javno, u jednoj od europskih metropola, rekao da bi pobjedu demokracije, odnosno Hebrangov izbor za predsjednika RH na demokratskim izborima, smatrao svojim porazom, a da se o tome Mesicevu bjelodanome napadaju na Ustav RH i na europske vrijednosti, o toj antipromidzbi zemlje i naroda u cije ime svijetom putuje, jos oglasio nije nikakav demokratski “cuvar ustavnoga pecata”. Jedino su se, prepoznavsi taj politicki mig iz dvora na Pantovcaku, na posao dali “glasnogovornici” antidemokratskih formacija stavljajuci Hebranga na masmedijsku garrotu.

Uvjereni smo kako ce gospodin Andrija Hebrang, uz potporu svih djelatnih demokratskih cimbenika, i ljudski i politicki ipak opstati, kao jedan od legitimnih hrvatskih demokratskih vodja, unatoc brutalnome verbalnome teroru kojemu je izlozen, iza kojega proviruje zli duh antisemitizma i antikroatizma. Stoga se, zabrinuti nad ovakvim navjestajima reprize politickoga nasilja nad mladom hrvatskom demokracijom i nastavljanja stvarnih, ili verbalnih, politickih umorstava hrvatskih demokrata, nad fanaticnom obranom jugototalitarizma o zlocinackoj praksi kojega i nadalje vlada totalna zavjera sutnje, vracamo na ono zlo doba kada su, ni dvije godina nakon srpskoga atentata u beogradskome parlamentu na zastupnike hrvatskoga naroda na celu sa Stjepanom Radicem, policijski agenti ubili u Zagrebu oporbenjaka Milana Sufflaya, i na velicajni apel koji su, u tom casu, a poradi zastite hrvatskoga naroda od fasisticke strahovlade, u travnju 1931., uputili medjunarodnoj javnosti Albert Einstein i Henrich Mann.

Tada su, naime, ova dvojica nasih uglednih prijatelja, postovatelja slobode i branitelja ljudskih prava naroda, pozvali sve zemlje zauzete za ljudska prava “da se postave kao stit pred ovaj mali, miroljubivi, prosvijeceni narod”, izrazivsi takodjer vlastito im uvjerenje da “ne smije se trpjeti da se ubojice velicaju kao narodni junaci”. Za razliku od njih, koji su pozivali na zastitu slobode i demokracije u zemlji Hrvata, nas je glavni govornik zapravo zagovarao ogranicavanje i slobode i demokracije, kako ne bi bilo moguce izabrati na mjesto predsjednika drzave nekoga tko ne odgovara prikrivenoj “diktaturi” i razgranatoj agenturi. Svojevrsni stit protiv demokracije, koji su ovdje podignuli sljedbenici tzv. politickoga treceg puta (koji ne skrecu sa “staza revolucije”!), vec je dobrano zaklonio narodu pogled na mjesto gdje se odlucuje o njegovom biti ili ne biti.

Mile Persoda

Hrvatsko slovo