http://www.vecernji.hr/index.php?cmd=show_kolumna&kolumna_id=10074

Titu su nesvrstani trebali kako bi Jugoslaviji bili jamac nezavisnosti, prije svega u odnosu prema SSSR-u

Autor:Zvonimir Despot

Danas ne razumijem zašto su predstavnici više od stotinu država, stotine i stotine ozbiljnih državnika, diplomata, novinara, pa svih drugih pomoćnika, silnog osoblja, svi ti kuhari, konobari, vrtlari, sobarice, vozači i piloti, daktilografkinje i liječnici, da ne zaboravimo uvijek preozbiljne predstavnike sigurnosti i policajci, radili tako mnogo i naporno, da se potrošilo toliko milijuna dolara, da bi se to na kraju svelo na nekoliko desetina stranica teksta koje nitko osim ‘autora’ i njihovih ‘protivnika’ neće pročitati, a kamoli ozbiljno shvatiti. Pokušavam ponovno pročitati te govore, rezolucije i raporte. Fraze i fraze…

Gdje je danas Pokret nesvrstanosti? Gdje je vjera u Titovu misiju? Ako unatoč svemu pokušavam izvesti neki zaključak, ako se pitam, kako mi se prikazuje danas, odgovor je: sve je poraz. Takozvani izvorni principi nesvrstanosti? Možda pogodna tema za ponekog doktoranta politologije koji traga za zaboravljenom temom. Ideja da države izvan blokova budu savjest čovječanstva? Države? Njihove poglavice došle su na vrh u svakoj na drugi način…“

Te je riječi u svojoj knjizi sjećanja 2005. zapisao Ivan Ivanji, osobni prevoditelj Josipa Broza Tita od 1965. do Titovog posljednjeg putovanja na Kubu u jesen 1979. godine. Njegov se zaključak odnosi baš na spomenuti skup u Havani početkom rujna 1979., na kojemu je sastavljao dnevne biltene za Tita, kako bi ovaj bio na vrijeme upoznat s onime što se zbiva na skupu.

Titu su pak nesvrstani trebali kako bi Jugoslaviji bili jamac nezavisnosti, prije svega u odnosu prema SSSR, ali i transimisija za Titova neprestana traženja da se u svijetu pomažu svi revolucionarni pokreti kojima je on postao, tako reći, tutor. On je, primjerice, izdašno financirao i naoružavao Saddama Husseina, Gaddafija, Arafata, a Jugoslavija je postala poligon za obuku terorista koji su kasnije harali svijetom. Jedna grupa njih tako je preko Jugoslavije došla u München 1972. na olimpijske igre i doslovce izvela pravi pokolj, kada su likvidirali 11 izraelskih sportaša.

Danas, 2009., kad je Hrvatska postala punopravna članica NATO-a, kad smo se opredijelili za stranu, kad nam u zapadnom svijetu zbog toga raste rejting, kad se baš zbog članstva u NATO-u pojačavaju interesi zapadnih investitora za toliko potrebne investicije u Hrvatskoj, nama se pod nos ponovno podmeće Pokret nesvrstanih, i to od samog šefa države Stipe Mesića.

Njega pak savjetuje prijatelj Ivana Ivanjija, Budimir Lončar, koji je još u Titovo doba bio uključen u sve tajne nesvrstanih, organizirao Havanu o kojoj je Ivanji svoje rekao, a sada će naš šef države, kako kaže, „skrenuti“ do Kube na putu prema UN-u u New Yorku. I ne samo to. On sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem gura organizaciju skupa na vrhu nesvrstanih u Beogradu 2011. kao sjećanje na prvi skup 1961., za što bi Hrvatska sigurno trebala platiti koji milijun, kao što u eri sveopće štednje, koju od svih traži i Mesić, plaća i njegovo „skretanje“ na Kubu. Zato se on na skupu na vrhu u Egiptu nedavno i slikao sa kubanskim vođom Raulom Castrom i s tom slikom razdragao hrvatsku naciju.

Ministarstvo vanjskih poslova od svega toga je izluđeno, ali gotovo nemoćno kad šef države po Ustavu sukreira vanjsku politiku i tako i u nju unosi posvemašnji kaos, baš kao što to radi i unutar državnih granica, ali i među narodom. Suradnja sa zemljama nesvrstanih da, ali na bilateralnoj razini gdje god se to može i koristi našem gospodarstvu, a ne na megalomanskim skupovima te vrste, na kojima je Hrvatskoj, kad je riječ o nesvrstanima, mjesto samo u trećem redu promatrača i ništa više. Mesić poručuje kako je dovoljno pogledati sva ona vrata koja je on u svijetu otvorio. Ako je tako, Hrvatska bi mogla osvojiti Kubu prije Amerike.